|
|
| Bosnocid |
“Ko nije došao večeras, stvarno je propustio nešto veliko.” Ovo je najčešći komentar koji sam čuo poslije manifestacije pod nazivom “DA SE NE ZABORAVI / REMEMBERING SREBRENICA” koja je 9. jula 2004. održana u Vankuveru (Kanada), a čiji je glavni dio programa pripadao Amoru Mašoviću, predsjedniku državne BiH komisije za traženje nestalih. Manifestacija je održana povodom devete godišnjice Srebreničkog masakra.
Namjerno izostavljam titulu ispred Amorovog imena jer to na neki način predstavlja njegovu pristupačnost, direktnost i otvorenost, utisak koji je ostavio na one od nas u ovom dijelu dijaspore koji su imali priliku da ga upoznaju malo bliže. Vjerujem da je taj utisak ostavio i na sve one koji su te večeri slušali njegov govor, jer upravo jednostavnost i direktnost njegovog pristupa ovako teškoj temi je metod kojim on uspjeva komunicirati veličinu i horor ne samo srebreničke, nego bošnjačke tragedije uopšte: “Neću tražiti od vas da mi halalite ako večeras nebudete mogli spavati…”
Ovo je moje razmišljanje o značaju i poruci Amorove misije.
Medjunarodna zajednica nas već devet godina trenira da u interesu normalizacije, izmirenja i bolje budućnosti uopšte, gledamo na Srebrenicu sa komplikovanim pristupom kako se treba pristupiti nekom gradjanskom ratu. Do jučer smo vodili rasprave oko statusa srebreničke tragedije zajedno sa Medjunarodnom zajednicom ili pod njenim kritičkim nadzorom. Genocid se do jučer tako stidno pominjao u javnosti, iako ga je sam Hag prozvao, da smo ga mi Bošnjaci sami sebi morali često potvrdjivati kad bi se sastali na sijelima i ušli u neizbježne razgovore o ratu: “Pa eto, i Hag kaže da je bio genocid.” Dali smo uopšte svjesni svoje skromnosti? Dali je ta skromnost rezultat naše naivnost, merhameta, ili politički korektnog i komplikovanog pogleda na Bošnjacku tragediju?
Kao prevodiocu UN-a koji je prije tačno devet godina zadnji put prevodio sastanke i govore u Srebrenici, to veče mi je data prilika da se vratim u prve sahate poslije njenog pada, kad je duboku nocnu tisinu u Potočarima razbijala iznenadna vriska desetina hiljada žena, djece i muškaraca stisnutih u obruč oko fabrike akumulatora.
To što sam prevodio Amorov govor za kanadske goste je posebno važno jer mi je dalo mogućnost da iskusim ovaj dogadjaj bar približno sa Amorove perspektive dok je on objašnjavao snimke sa njegovog rada na iskopavanju masovnih grobnica. Najpotresniji za mene su bili izrazi na licima gledalaca: mrtvo-ozbiljni, uplakani, suzdržani od plača… Bijes? Nije bilo bijesa na tim licima. Samo tuga. Zanimljivo je da se bijes mogao naći samo na licima kanadskih gostiju koji su se te večeri možda prvi put susreli sa činjenicama bošnjackog stradanja. Da li je nedostatak bijesa na našim licima mjerilo naše skromnosti, ili nevjerice da se nama to dogodilo, ili je to bilo vraćanje onog osjećaja bespomoćnosti iz vremena kad se dogadjalo. Ne znam.
Osjećaj da su oni koji nisu došli to veče propustili nešto veliko nisu prouzrokovale samo slike iz Bosninih masovnih grobnica, iako su neke bile toliko detaljne i potresne da su po minutu ili više trajale bez potrebe za ikakvim komentarom. Taj osjećaj je u istoj mjeri bio proizvod jednostavnosti i direktnosti Amorovog pristupa. Bar ja sam doživio njegov govor kao poruku koja bi se mogla prevesti ovako: “Jednostavno i užasno, u Srebrenici se dogodio genocid. U Bosni se dogodio genocid!...” Genocid, kao organizovan i planiran pokušaj uništenja jednog naroda. Ma kakve polemike i rasprave mi vodili sa bilo kim, uvijek treba imati na umu upravo to: “genocid” kao polaznu tačku, kao standardnu platformu budućih rasprava, sudjenja, rasudjivanja i definicija bošnjačke tragedije.
U glavama poznatih haških bjegunaca, ideje o sudbini srebreničana, žepljaka, zvorničana, višegradjana, sarajlija, fočaka, dobojlija, itd. su radjane davno prije pada prvog sela, prve zapaljene kuće, prve nevine žrtve. I nikada netreba smetnuti s uma to da je najveća ironija srebreničke tragedije u tome sto se dogodila ispred nosa UN-ove zaštite. Ironija čijem klimaksu su naša naivnosti i merhamet išli u prilog mjesecima i godinama prije 11. jula 1995.
Mi u Sjeverno-američkoj dijaspori slušamo razne termine i definicije od strane ovdašnjih medija o prirodi rata u Bosni i Hercegovini: od gradjanskog rata do sukoba religija. Amorova prezentacija je ono što nama ovdje treba - uvjerenje da iako živimo u savremenom i samozvano-objektivnom svijetu, sa potpunim pravom ili čak sa osjecajem dužnosti se moramo potruditi da ih ispravljamo na svakom koraku. Da i sebe i njih učimo o danu kada je pravni i moralni svijet pao na testu.
Zato, ako Amor dolazi u vaš grad sa ovom prezentacijim, nedozvolite sebi da to propustite…
Nemogu završiti ovo razmišljanje bez da pomenem jedno iskustvo iz rata:
Prije skoro dvanaest godina, u oktobru 1992, sa majkom sam došao kao izbjeglica iy Višegrada na Srebreničku teritoriju, i u jednom selu pored Drine proveo dan. Tu sam iskusio jedan nevjerovatan dogadjaj koji je za to selo bio skoro normalan - nova svakodnevnica. Naime, svakog dana u odredjen sahat cijelo selo obustavi svoje svakodnevne poslove i skloni se u šumarke i uvale odmah pored sela. U taj ordedjeni sahat mlada “JNA” vježba preciznost time što sa one strane Drine tuče tenkovima po kućama u tom selu. Dok je “vježba” trajala i stanovnici sela nagadjali čije kuće su pogodjene, na meni se vjerovatno mogao vidjeti strah jer smo bili samo oko dva minuta hoda od samog sela. Jedan stariji čovjek koji je sjedio naslonjen uz stablo mi je rekao “ne boj se, ovi su već uvježbani, slabo kad promaše…”
U martu naredne godine, malo dalje iznad tog sela, na uzvišenju zvanom Kragljivoda stajao sam sa nekoliko UN-ovih posmatrača kojima sam prevodio pokušaje jednog komandanta Armije BiH da objasni tačno odakle, s one strane Drine, tenkovi pucaju po selima. Za to kratko vrijeme smo iskusili i zračno bombardovanje istih tih sela i nadlijetanje helikoptera - gazela. Meni je tada bilo nepunih 20 godina. Kako sam se samo nadao da će svijet nešto poduzeti protiv agresora te godine kad se uvjeri u umješanost Srbije u rat. Dok smo tu stajali ja sam jednom kanadskom posmatraču pokazivao gazelu visoko u vazduhu. Rekao mi je: “ja nevidim nikakav helikopeter, haj’mo nazad…”
Nama ostaje da se nadamo da će kao i “genocid” termin “agresija” doživjeti bar isti skromni i spori ulaz u svijest šire javnosti. Neka nam to bude mjerilo i lekcija za buduće generacije, da znamo tačno kojom brzinom medjunarodna pravda stiže u Bosnu i Hercegovinu. Nikad nikome više ne zatrebala.
Almir Ramić
|
|
| Komentari |
|
Nema upisanih komentara.
|
|
| Upiši Komentar |
|
Moraš se logovati da upišeš komentar.
|
|
| Ocjene |
|
Ocjenjivanje je dopušteno samo članovima.
Registruj se ili se loguj da bi mogao[la] ocijenjivati.
Nema ocjena.
|
|
|
Kolumna
