|
|
| Kome je potrebno dokazivati? |
KOME JE POTREBNO DOKAZIVATI
Piše: Mehmed Pargan
 Vlada Republike Srpske konačno je, kreiranjem spiska od oko 20.000 osoba, priznala odgovornost i sudjelovanje institucija manjega bosanskohercegovačkoga entiteta u genocidu koji je u periodu od 10. do 16. jula 1995. godine počinjen u Srebrenici. Jedinice Vojske Republike Srpske, sa Ratkom Mladićem i Radoslavom Krstićem na čelu, sa pridodatim snagama paravojnih formacija iz Srbije, predvođenim Škorpionima, zatim specijalne snage MUP-a pod upravljanjem Ljubiše Borovčanina, obavještajne jedinice direktno kontrolirane od Ljube Beare, stotine vozača, pripadnika Civilne zaštite, svekolika javnost... Ukupno 20.000 osoba. Zločin počinjen na prostoru od Srebrenice do Pilice, po dubini od Drine do Kladnja, Šekovića, Kalesije i Sapne, od pojedinačnog zločina, ubijanja, mučenja, pljačkanja i protjerivanja-pretvorio se u kolektivnu zavjeru. Kolektivnu tajnu srpskoga naroda na ovom prostoru. Kako se i zašto moglo desiti da niko javno nije regirao kako bi osudio ubijanje 8.600 ljudi. Prmještanje grobnica-kopanje novih. Njihovo skrivanje.
Deset godina poslije, ulazimo u fazu pokušaja pomirenja. Terminološki, pojam pomirenje predstavlja postizanje kompromisnoga rješenja u cilju prekida stanja zavade ili svađe. Dakle u samoj suštini taj pojam je pogrešan, jer se na prostoru BiH, posebice u Srebrenici nije radilo o stanju zavade ili svađe-8.600 civila, koji nisu imali naoružanje, napale su zvanične oružane snage pod kontrolom Radovana Karadžića i uz znanje i svesrdnu pomoć Beograda. Tako se i ne može govoriti o pomirenju, ali s obzirom da je taj termin već uvriježen i da se pod njim upravo podrazumjeva prevazilaženje rezultata koje je proizveo rat i period poslije njega, posebice na planu zbližavanja pripadnika, zabrinjavajuće udaljenih nacionalnih skupina, to ću u ovom članku koristiti taj pojam.
Pomirenje je nedvojbeno izuzetno važan proces u koji treba uložiti značajne resurse. Međutim, nužno je prije toga definirati mogućnosti i načine pomirenja, te osnovne zakonitosti po kojima taj proces (kao i bilo koji drugi proces koji bez zakonitosti ne može postojati niti teči), može da teče. Bez zvanične, međunarodne karakterizacije rata u BiH, koja će biti dovršena tek nakon okončanja postupka pokrenutoga po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije, odnosno državne zajednice Srbije i Crne Gore, zbog izvršene agresije, teško je govoriti o pomirenju. Porazno je da međunarodna zajednica, u nedostatku zvaničnoga dokaza da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija, dešavanja s početka devedesetih godina još uvijek naziva konfliktom. Apsolutn licemjerje je agresiju na međunarodno priznatu zemlju Bosnu i Hercegovinu, još uvijek sa međunarodnoga niovoa nazivati konfliktom, a ne ratom, a ne agresijom.
Šta svijet dobija a šta mi gubimo time što se prave stvari ne nazivaju pravim imenom. Svijet ne dobija ništa, osim što se oslobađa odgovornosti za ono što se dešava na ovom prostoru, a mi gubimo mogućnost, da jednom zauvijek, kristaliziranjem relacija, i nazivanjem stvari pravim imenom, stvaramo ambijent za dugoročno pomirenje. To naravno nije ništa novo, jer taj isti svijet nije želio da pravim imenom nazove dešavanja u Srebrenici i desilo se da je u jednoj sedmici u ovom gradu ubijeno 8.600 ljudi. A Srebrenica je bila pod zaštitom Ujedinjenih naroda. Isto kao što je bila obaveza tih Ujedinjenih naroda da zaštite međunarodno priznatu državu BiH. Možda smo svi mi previše očekivali od međunarodne zajednice, koja je 1992. godine uvela embargo na naoružavanje snaga koje su branile Bosni i Hercegovinu, a godinu dana kasnije razoružala opkoljeni grad Srebrenicu.
U BiH se trinaest poslijeratnih godina bježi od istine, da bi se pribjeglo pomirenju. U užem smislu može se govoriti o pomirenju među pripadnicima tri vodeća naroda u BiH. U širem smislu, treba govoriti i o pomirenju sa Ujedinjenim narodima, koji su potpuno materijalno i moralno odgovorni za ono što se dešavalo u BiH tokom agresije i rata. Nažalost, u BiH niko ne želi otvoreno govoriti o tim pitanjima.
Šta je važnije u ovom trenutku-istina ili pomirenje? Naravno, jedno bez drugoga ne može funkcionirati, ma koliko bili mi zagovornici stajališta da istinu nekada treba potisnuti jer nam treba biti cilj pomirenje. Istina, kakvo-takvo pomirenje je bolje, nego bilo kakav rat. Pomirenje je za budućnost BiH presudno, ali odbacivanje sučeljenja sa istinom, dešava se BiH vijekovima i onda ponovno dolazimo u poziciju da brojimo mrtve i nakon toga tragamo za putevima pomirenja.
Zločin je potpuno individualni čin, ali zapanjili su nas pokazatelji da je u zločinačkom poduhvatu okupiranja Srebrenice, ubijanja 8.600 ljudi, njihovom vezivanju i premještanju masovnih grobnica sudjelovalo 2.000 ljudi. Ova cifra se može uzeti kao relevantna sa odstupanjem od deset procenata. Radi se dakle o 2.000 individualaca koji su sudjelovali u zločinu i podliježu zakonu. Komisija koju je formirala Vlada Republike Srpske, nakon niza pritisaka od strane Visokoga predstavnika za BiH, kako bi se utvrdilo činjenično stanje u Srebrenici, na spisak je stavila 28.000 osoba povezanih sa genocidom u Srebrenici, da bi ovih dana taj broj smanjila na 20.000. Podaci do kojih se može doći u Zavodu za statistiku, na prostoru četiri općine koje gravitiraju Srebrenici živi oko 120-130.000 ljudi. Od toga vojino sposobnih muškaraca je oko 40.000, a od toga onih koji su prije 10 godina, u vrijeme pada Srebrenice bili vojno sposobni, oko 30.000. Iz ovoga podatka dolazimo do pojašnjenja čitave situacije u kojoj vlasti Republike Srpske pokušavaju manevrom da ukoliko su svi krivi, nije kriv niko, zauvijek zataškaju najveći zločin u drugoj polovini prošlog stoljeća u Evropi. Dakle, svi oni koji se kreću gradovima Podrinja, povezani su sa genocidom. Naravno, to je poruka i Bošnjacima da ne trebaju očekivati da će se ikada vratiti na svoja imanja, jer oni koji su osmislili zločine, koji su ih proveli i egzekutori koji su strijeljali i klali, sada su na slobodi.
U ovakvim uslovima mi ispraćamo desetu godišnjicu zločina u Srebrenici. Svaki jedanaesti stanovnik u Podrinju sudjelovao je u zločinu. Zamislite da se to desi jednoj evropskoj zemlji, ili gradu koji ima dva dva miliona stanovnika da u njemu živi desetak procenata zločnaca. To bi značilo da je skoro 200.000 onih koji su zločinci. To su te razmjere evropskoga i općenito svjetskoga nečinjenja, ovdje u BiH. Evropa je u strahu od pojave i najmanje grupe terorista u svojim gradovima. A na samo jedan sat letenja od Beča ili dva od Berlina, živi nekoliko hiljada onih koji su ubijali. A onaj ko je ubijao jednom, kada mu se pruži prilika, on će to raditi ponovno.
O pomirenju mogu govoriti žrtve sa žrtvama, koje su uslovno rečeno na sukobljenim stranama. Nas u BiH deceniju pokušavaju ubijediti da gradimo povjerenje i pomirenje sa ubicama i zločincima. Donedavno prvi čovjek ove zemlje, predsjednik Predsjedništva, Borislav Paravac, stao je u zaštitu zločinaca, sam isičući da pripada četnicima, koji su odgovorni za desetine hiljada mrtvih ljudi. Putevi pomirenja, koji se mogu samo temeljiti na povjerenju, na ovaj način su zatvoreni. Osnovni posao u BiH koji treba da prethodi pomirenju i orjentiranju zemlje ka pozitivnim evroposkim tokovima, treba biti hapšenje zločinaca. Ured visokoga predstavnika objavio je nedavno informaciju da je oko 900 osoba, koje su povezane sa genocidom u Srebrenici, danas raspoređeno na visoke funkcije. Niko ni jednoga sa toga spiska nije smijenio, iako je prošlo od objavljivanja informacije više od stotinu dana. Ko se s kim može pomiriti ako se raspolaže takvom činjenicom. Možete li zamisliti Vizentala i Gebelsa kako 1955. godine, deceniju poslije holokausta pokušavaju sagraditi modernu Njemačku. Izgraditi povjerenje i pomirenje.
Zločinac i žrtva ne mogu funkcionisati u takvoj korelaciji. Danas deset godina poslije Srebrenice, svjedoci onoga što se desilo u Srebrenici, a što je u Tribunalu u Den Hagu nazvano genocidom, ne žele da svjedoče pred sudovima. Njihova logika je sljedeća: ukoliko zločnci nisu kažnjeni za proteklih deset godina, neće biti ni nakon njihovoga svjedočenja. Samo im se može desiti da ih proguta noć. Njih ili njihovu djecu. Nažalost Bosna i Hercegovina je danas u takvom ambijentu i potpuno pomirenje je nemoguće, jer slobodnomisleće osobe na jednoj i na drugoj strani, još uvijek nemaju dovoljnu slobodu, da u svoje ime oproste i pokušaju graditi budućnost sebi i svojoj djeci. Srbi u Podrinju su u istom strahu u kakvom su Bošnjaci i oni ne smiju napraviti korak pomirenja, a na njih se čeka. Kako onda govoriti o ljudskim pravima. Ona su u BiH još uvijek na nivou koji je daleko ispod civilizacijskog. Dobili smo značajne signale iz Beograda u posljednjoj godini, odakle se pokušalo pokazati kako postoje prosperitetne snage koje žele govoriti o odgovornosti i Beograda i Banja Luke. Dobili smo posljednjh sedmica značajne poruke i iz Podgorice. Stvari se mijenjaju. Bilo bi značajno da se intelektualci u BanjaLuci, Zvorniku, Bijeljini, osmjele i progovore. Ukoliko ne dođe račšišćavanje njih sa samima sobom, nema njihove budućnosti. Nema povjerenja. Budućnost će nositi balast opasnosti koju će proživljavati jedni pokraj drugih, pripadnici svih naroda u ovoj zemlji.
Lekcije Srebrenice nisu producirale poruke koje smo morali ponijeti u budućnost. Srebrenica se mora rješavati danas. Jer budućnost Evrope i cijeloga svijeta već sutra će biti označena još jednom mrljom ukoliko se dopusti zločincima da kroje i prošlost i budućnost ovoga grada i cijeloga Regiona. Zločin koji se desio u Srebrenici može postati još i veći. Može se ponoviti. Ukoliko se hitno ne pristupi rješavanju teških pitanja Srebrenice i drugih srebrenica u BiH. Tada se tek može očekivati početak procesa pomirenja. Mnogi su tvrdili da nisu znali-ne vjerujem, ali prihvatit ću objašnjenje, jer svi koji su to htjeli, znali su. Ako nisu znali ranije-sada je bar jasno. Ne vjeruju Bošnjacima. Ne vjeruju Hrvatima. Ne vjeruju međunarodnoj zajednici. Ne vjeruju Nataši Kandić. Ne vjeruju... Vlada Republike Srpske je priznala sudjelovanje u genocidu i ubijanju 8.600 ljudi. Pa ljudi. U čije je to ime bilo? Nažalost, i u ime velikog broja poštenih Srba. Koji i danas šute!? I ne vjeruju. Ili kažu da nije vrijeme. A kada će biti vrijeme? Razmislite.
|
|
|
Kolumna
