|
|
| Je li pravosudni sistem u BiH spreman efikasno suditi ratnim zločincima? |
Je li pravosudni sistem u BiH spreman efikasno suditi ratnim zločincima?!
 Predvodnica prodemokratskih snaga iz Beograda i najžešći unutrašnji srbijanski kritičar prilika i odnosa spram ratnih zločina inspirisanih iz beogradske kuhinje prema susjedima, Nataša Kandić nedavno je boravila u Tuzli. Razmijenila je informacije sa kantonalnim tužiocem i dokaze o ratnim zločinima koje su potpirivali, planirali, izveli ili prešutjeli članovi “zvorničke sedmorke” predvođene SDS-ovim ratnim liderom u ovom gradu, Brankom Grujićem kome će uskoro početi suđenje u Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu. Kandićeva je pozvala svjedoke, članove porodica ubijenih iz Zvornika, očevice i sve one koji nešto znaju o zločinima u Zvorniku da dođu u Beograd na suđenje i daju iskaz istražnim organima.
Porazna je činjenica da je Nataša Kandić više donijela nego što je odnijela informacija iz Tuzle. Još je tragičnije ako se zna da su tuzlansko Okružno tužilaštvo i Okružni sud Tuzla tokom rata i skoro sve do potpune reforme pravosuđa u BiH bili direktno nadležni za istraživanje zločina počinjenih na području Zvornika i Podrinju, da su hiljade nesretnika, žrtava Branka Grujića i falangi koje je predvodio dolazile i prolazile kroz Tuzlu i bili na dlanu istražnim organima koji su imali obavezu da rade na prikupljanju dokaza o zločinima. Zbog toga što tuzlanski pravosudni organi nisu radili kako valja svoj posao, Nataša Kandić je više njima bila od koristi nego oni njoj, iako je došla po dokaze koje su po sili zakona trebali i morali imati u nadležnim bh institucijama. A nisu.
Ovaj primjer govori u prilog tvrdnjama kako je domaće pravosuđe nespremno da se suoči sa procesuiranjem optuženih za ratne zločine i kako će Sud BiH za ratne zločine i Državno tužilaštvo uraditi daleko manje nego što trebaju i što se od njih očekuje. Jer, ako je Nataša Kandić iz Beograda imala više informacija o zločinima u Zvorniku koje su počinili Srbi nad Bošnjacima i ako pravosudne institucije u našoj zemlji nisu dobro radile svoj posao u proteklom desetljeću, ratnim zločincima odgovornim za smaknuća, egzekucije, zlostavljanja, silovanja, pljačku i paljenje tuđeg, sviću bolji dani.
Haški tribunal uz sve međunarodne snage za podršku i domaće institucije sistema sigurnosti koje lafo istrajno i uporno tragaju za najpoznatijim i najtraženijim haškim optuženicima za trinaest godina nisu uradili dovoljno. Zašto bismo, onda, imali pravo očekivati da domaće institucije i organi urade preostali dio posla (razotkrivanje, hapšenje i procesuiranje hiljada odgovornih za ratne zločine). Ako se tome pridodaju podaci da domaće institucije boluju od teških dječijih bolesti zvanih reforme i da će tako biti još najmanje desetljeće, ne smijemo ni sanjati o tome da će se situacija u pogledu uklanjanja ratnih zločinaca iz našeg okruženja u okruženje sa rešetkama bitnije izmijeniti.
Nije sve ovo bitno zato da se iskritikuju najodgovorniji nosioci vlasti koji su direktni sukrivci za ovakvo stanje. Bitnije je zato da se istaknu manjkavosti pravosudnih i istražnih institucija vlasti da se nose sa zločinima i zločincima iz proteklog rata. Jer, Branko Grujić i članovi “zvorničke sedmorke”, državljani BiH i Srbije i Crne Gore optuženi su za zločine počinjene u ciglani, Domu kulture u Čelopeku gdje su zvjerski zlostavljani Bošnjaci i ubijani na najsvirepiji način. Nisu optuženi za masovna strijeljanja i ubijanja civila u Zvorniku aprila 1992. godine pri čemu su napunjene do sada najveće otkrivene grobnice u BiH (Ramin Grob u Glumini i Kazambašča). Zvornička sedmorka i Brano Grujić nisu optuženi za ubijanje stotina civila u zvorničkim selima, pljačku, paljenje i uništavanje bošnjačke imovine neprocijenjene i neprocjenjive vrijednosti. Nisu optuženi za masovna protjerivanja i raseljavanje bošnjačkog naroda uz torture, zatvaranje u logore, sistematska silovanja što su naredili, izveli, počinili, znali za zločine, a nisu nikoga kaznili zbog toga članovi “zvorničke sedmorke”. U tome je problem. Jer sudska praksa i zakonski propisi u svim demokratskim zemljama zahtjevaju visok stepen poštivanja ljudskih prava i optuženicima za najteže ratne zločine. Na takvim postulatima će se posebno zasnivati rad posebnog odjela beogradskog suda za ratne zločine. Pogotovu u suđenju Srbima optuženima za počinjene ratne zločine u BiH, pa i Hrvatskoj ili na Kosovu. To će podrazumijevati i posebno poštivanje prava na to da se nekome ne može suditi dva puta za isti zločin. Nedostatak informacija o zločinima “zvorničke sedmorke” pred beogradsim tužiocem nije samo njegova greška. Daleko je veća greška institucija i pojedinaca u BiH, od nosilaca pravosudnih funkcija do svjedoka koje treba privesti na sud da daju iskaz. Jer, uz svo poštovanje nezavisnosti pravosuđa, ne se smije baš pretjerano biti ubijeđen u to da će istražni organi u Beogradu biti preažurni u potrazi za činjenicama koje mogu bitno uticati na ishod suđenja osumnjičenima za ratne zločine. Zbog aktuelne tužbe BiH protiv SCG (SRJ) za agresiju, ali i niza drugih razloga.
Tako će i Branko Grujić i “zvornička sedmorka”, optuženi bez dovoljno dokaza moći biti samo jednom osuđeni. Za zločine koji se ne pomenu u optužnici, jer ne postoje dokazi koje su trebali i morali imati pravosudni organi u našoj zemlji i ponuditi Nataši Kandić da ponese kao dopunu optužnice, neće biti ni suđenja. U tom slučaju nema ni kažnjavanja odgovornih za ove i stotine drugih zločina počinjenih u Zvorniku i BiH, što bi mogao biti jedan od preduslova za istinu i pomirenje na ovim prostorima. A do istine i pomirenja zasigurno neće doći dok se ne rasvijetle svi zločini i kazne svi odgovorni za počinjene zločine.
Ako ne postoje dokazi ostaće sumnja.
A nedokazana sumnja najefikasnije podriva sistemska rješenja i sve sporazume i dogovore.
Sumnja najžešće negira istinu i pravdu.
Hazim Karić
|
|
|
Kolumna
