|
|
| Ekshumacije: Jama Piljak |
Ekshumacije: Jama Piljak
 Neupadljivi kolski put odvaja se od glavne ceste, i dok se automobil opasno naginje čas na jednu, čas na drugu stranu, shvataš da ne vodi nigdje, vijugajući deset kilometara, izlokan i zarastao. Razmišljaš da li su shvatili da ih ovaj put vodi ravno u smrt, ustvari, morali su shvatiti da je ovo put bez povratka.
"Gospodine Mašoviću, želim da te obavijestim da je '92. godine u jamu Piljak bačeno 80 zatvorenika Muslimana iz KPD Foča; jama Piljak je u rejonu Maluše." Jedina rečenica u pismu koje je, za sada anonimni, fočanski Srbin uputio Amoru Mašoviću, predsjedniku Državne komisije za nestale osobe, napisana je na dvolisnici istrgnutoj iz računske sveske, sa dvije različite olovke, jer je jedna, izgleda, prestala pisati. Pomalo nageta i krupna krivudava slova odaju nervozu autora, kao i dva retka u koja je stala adresa napisana na plavoj koverti, predatoj u pošti u Hrasnici prije pet mjeseci.
Put koji vodi do jame Piljak završava na nevelikom proplanku, koji se strmo spušta sa lijeve strane i ponovo se diže na drugoj strani, obrastao u šumu; tim putem nije moguće stići bilo gdje drugdje. U šumi je, stotinjak metara uz padinu, jama, i da nije drvene platforme izgrađene za ovu priliku, bilo bi je skoro nemoguće primijetiti.
Spuštanje Izgleda tek kao da se stijena na površini raspukla nadvoje; iz ždrijela bije najgušći mrak, izazivajući žmarce. Negdje na desetom metru spiralnog otvora, u stijeni, nalazi se oštra izbočina, pa se dno jame, čija dubina iznosi 32 metra, ne može vidjeti sa površine. Na tom trideset drugom metru je ustvari prvi sloj skeleta, dijelom pokrivenih požutjelim lišćem i granjem koje su kiše i snjegovi nanosili tokom proteklih devet godina.
Desetak metara sa svake strane jame razapete su žute plastične policijske trake. S druge strane stoje mladići u tamnoplavim uniformama specijalne jedinice RS-a, na obodu šume naoružani njemački vojnici. Unutar tog velikog četverougla nepravilnog oblika, ponad ulaza u jamu, nalazi se i jedan manji, sa brojnim žutim zastavicama pobodenim u zemlju. Pored svake zastavice stoji po jedna ili dvije čahure.
Na tom mjestu stajali su, valjda, dželati. Ubijeni, od kojih su neki, kako se kasnije vidjelo, bili vezanih ruku i nogu, nalazili su se u trenucima prije svoje smrti pored samog otvora jame. Mjesto na kojem su stajale ubice je izdignuto u odnosu na otvor jame, i onome koji tu stoji, usto naoružan, daje nevjerovatan osjećaj nadmoći, tako snažan da je moguće zamisliti kako neki od njih otvara vatru, a tijela, jedno po jedno, padaju, udaraju tupo o zidove otvora survavajući se na dno. Ubica će, ili više njih, kasnije, sa pištoljem u ruci vjerovatno, jer okolo su posijane i pištoljske čahure, proći između preostalih ljudi na površini, opaliti po jedan egzekutorski metak u potiljak, i gurnuti ih nogom nizbrdo.
Niz ljestve, osiguran na užetu, u bezdan se spušta Muhamed, noseći o rame obješenu kameru: nekoliko časaka kasnije, na TV-aparatu namještenom pored otvora vidi se i slika odozdo, sa dna jame. Kamera prati Mašovića. U kadru su samo njegove ruke, u bijelim plastičnim rukavicama, koje kopaju po mokroj zemlji, kopaju, prsti zagrebu o nešto tvrđe od zemlje, još malo raskopaju okolo, prsti uzimaju četvrtasti predmet, očiste zemlju sa njega, to je novčanik, i otvaraju ga. Kamera se primiče, unutra se, ispod providne plastike, nazire nešto, kamera se još primiče tome, vide se obrisi nečije čekovne knjižice, u vrhu piše: Privredna banka Sarajevo. Ime ispod prljave plastike je za časak čitljivo: Ekrem Hadžimuratović. Okupljenima na ulazu, od kojih se mnogi jedva drže na strmini, otme se glasan uzdah.
Malo dalje od njih, Kemo i Hamza, zavaljeni u lišće, naoružani metal-detektorom, traže čahure oko jame. Hamza prelazi detektorom po netaknutoj površini, a na svaki njegov pištavi zvuk Kemo prilazi, razgrće lišće pronalazeći sve nove i nove. "Evo još jedne pištoljske. Je l' devet milimetara?", pita podižući je uvis između dva prsta. "Nije, ta je 7,62", kaže Hamza, a Kemo opet spušta čahuru, i pored nje u meku zemlju zabode još jednu žutu zastavicu. "Ne znam koliko ih ima", veli zadihan i oznojen, "mi smo našli više od dvadeset za ovo vrijeme." Oko same jame već ih je bilo nešto više od šezdeset, ali bilo ih je dosta i unutra, gdje su se skotrljale ili su ih nanijele padavine i vjetar.
Unutra U samoj jami temperatura je negdje oko pet stepeni iznad nule: sa svakim korakom niz metalne ljestve, pričvršćene uz jedan dio stijene, zrak je sve hladniji i memljiviji. "One su pričvršćene samo do onog bubrega", kaže na ulazu oniži muškarac u plavom kombinezonu, "a odatle vise, nismo ih mogli pričvrstiti!" Spuštam se baš onako kako mi je kazao, pazeći da uže ne zapadne između ljestvi, koje su vezane jedna za drugu, pazeći na svaki naredni korak, držeći pogled na ljestvama. Ovo je lakše, merdevine se ne miču, ali negdje na polovini jame, poslije one izbočine, kada se otvor jame više ne vidi, ali se ne vidi ni dno, postaje neugodno. Ljestve se sve više njišu, svaki naredni korak oprezniji je od prethodnog. Odozdo dopire samrtna hladnoća, možda bih se uplašio, ali se stidim jer znam zbog čega se spuštam, slutim šta ću vidjeti na dnu i pred tim sebi ne smijem dozvoliti da se plašim.
Još jednom gledam dolje, pitajući se ima li kraja nizu ljestava, koje su sve hladnije, pa se i prsti u gumenim rukavicama skoro koče. Odozdo ipak dopire svjetlo, ali i dalje sam obeshrabren i podižem pogled prema vrhu jame. Merdevine se sada već opasno ljuljaju: jedan dio, dugačak oko tri metra, iskošen je paralelno sa stijenom, pa je moguće spuštati se samo na rukama. Odatle naniže merdevine se spuštaju u, tada mi se činilo, blagom nagibu: blagom samo utoliko što nisu postavljene vertikalno.
Pored daske postavljene preko cijelog, nevelikog prostora na dnu, forenzičarka Eva Klonovski, pognuta nad kostima, prekopava po blatu. Sjedam na dasku i razgledam: svodovi jame, niz koju stalno curi voda, visoki su, ali je površina jame jako mala: troje ljudi, koliko nas je u tom času bilo unutra, ne može se slobodno kretati. Miris te mokre, još svježe iskopane zemlje polako prodire u nosnice; na lijevoj strani žuta, nevjerovatno očuvana cipela; tu, ispod daske, desno, gledam i, iz nekog razloga, ne užasava me - kičma zagrljena ogoljelim i požutjelim rebrima.
Eva i dalje kopa, podižući glavu tek da odgovori na poneko pitanje. "Kad bi ovdje bilo osamdeset ljudi, koliko bi debeo bio sloj tijela?" Ona se podiže i rastavlja ruke, ne više od metar. "Tijela se slegnu jedno na drugo", objašnjava na bosanskom, sa primjetnim poljskim akcentom. Kopa po zemlji i pronalazi plastičnu kesicu. "Pogledaj, šta je ovo?", pita i pruža mi vrećicu. Gonjen ne znam ni sam čime, uzimam taj predmet, koji je u grumenu zemlje izgubio oblik, i skidam zemlju sa njega. Ispod skorene zemlje pomalja se noktarica, njen poklopac: na žutoj podlozi ispod crne palme plešu crni muškarac i crna žena. Očistim ga do kraja, i sječivo i vadičep, i vraćam u kesu. Pružam ruke i, još uvijek sjedeći na mostiću, podižem čahuru kalibra 7,62 milimetra, gledam je, pocrnjelu, tek tako je gledam, i spuštam na zemlju. Kažu, vrijeme je da se ide. Ali, ja nisam htio ići.
Ne znam koliko sam bio dolje, ali znam da nisam htio krenuti, nisam nikad htio izaći odozdo, volio bih da su svi otišli, da sam ostao tu, sam sa tim kostima, sa lubanjama prema kojima sam osjećao takvu bliskost kakvu nikad nisam osjetio ni prema kome, kostima koje su bile tako užasno usamljene svih ovih godina.
Dani br.210, 15.06.2001.
|
|
|
Kolumna
