|
|
| Iza pljačke teške pola milijarde maraka stajalo kompletno rukovodstvo Republike Srpske |
Genocid.org otkriva do sada nepoznate informacije o organiziranoj pljački golfova iz TAS-a koje su sve do sada bile strogo čuvane u vojnim i civilnim strukturama i ulogu jedinice Žute ose, čijim pripadnicima se trenutno sudi u Beogradu
Iza pljačke teške pola milijarde maraka stajalo kompletno rukovodstvo Republike Srpske
Piše: Mehmed Pargan
 U vrijeme dok su jedinice Jugoslovenske Narodne Armije praćene paravojnim formacijama Beli orlovi, Arkanovi tigrovi, Crvene beretke, Frenkijevci, Šešeljevci itd, osvajale grad po grad u BiH i prepuštale ga lokalnim rukovodstvima koja su instalirali SDS i KOS, dijelom zemlje koji je već bio pod srpskom kontrolom trajala je nezapamćena pljačka privatne i državne imovine. Još uvijek nefunkcionalna vlast u okupiranim općinama prepuštala je spaljene i opljačkane gradove, sravnjena sela i čitav jedan sistem, koji je bio u fazi raspada, svojevrsnoj anarhiji. Međutim, koliko god da je vladalo bezvlašće, dobro organizirani kriminalni krugovi do savršenstva su doveli načine pljačke imovine i brzog bogaćenja. U prvom talasu vojnih udara na podrinjski pojas najveća bogatstva prevezena su u Srbiju, počevši od velikog broja postrojenja u visokosofisticiranim tvornicama, pa do hiljada tona repromaterijala. Samo za jedan dan Arkanovi pljačkaši pod komandom Marka Pejića zvanoga Peja Ciganin, odvezli su iz Zvornika četrdeset i šest vozila marke mercedes, veliki broj kamiona tehničke robe iz Robne kuće Zvorničanka, sve pronađene BMW-e, opele, audije i kombi vozila. Tek nekoliko sedmica kasnije općinske vlasti će shvatiti «prevaru» jer je kompletan ratni plijen odvežen, a njima su ostali problemi i mrvice na stolu. U tom trenutku općinski organi, prevashodno u podrinjskim općinama, donose odluku o sprječavanju odvoza roba u Srbiju, ali tada je već bilo kasno, prvo stoga što su bogatstva već bila opljačkana i prevežena preko Drine i drugo, u pljačku su već bili uključeni najviši krugovi Republike Srpske i svaki pokušaj suprostavljanja švercerskoj mašineriji značio bi za općinske čelnike samoubojstvo. U Srbiju je samo za jedan dan kolona kamiona duga više od trideset kilometara odvozila rezanu drvenu građu. Svjedoci tvrde da su čak i lokalni Srbi plakali gledajući kako dobra iz njihovih naselja zauvijek nestaju u ovoj koloni.
GOLFOVIMA DOBIJEN RAT!?
Uz pomoć prvih ljudi Kriznog štaba općine Vogošća koji će u godinama poslije biti među najpouzdanijim političkim suradnicima Radovana Karadžića, već u aprilu i maju 1992.godine otpočinje pljačka vozila iz Tvornice automobila Sarajevo (TAS). Obavještajni izvori tvrde da su u pljačku najdublje bili uključeni Nikola Poplašen i Jovan Tintor, te Ratko Adžić, koji su ostvarili dobre relacije sa rukovodstvom na Palama, tako da će u prebacivanje 3.500 vozila marke «golf II» biti uključen skoro kompletan sastav prve Vlade Radovana Karadžića izuzev premijera Branka Đerića. Prilikom formalne istrage koju su izvršile vlasti Republike Srpske došlo se do podatka da su prva odobrenja za izuzimanje golfova iz TAS-a potpisali Jovo Pejović, Slavko Jovanović i Milan Baričanin. U intervjuu koji je Momčilo Mandić poslije rata dao sarajevskom sedmičniku Slobodna Bosna on je priznao da je iz Vogošće otuđeno 2.400 golfova, a da su procesuirane osobe za koje se pouzdano znalo da su otuđili 800 golfova.
-Republika Srpska izdržala je rat na tim golfovima, kazao je Mandić iznoseći jednu nepobitnu činjenicu, jer je upravo novac koji je prodajom golfova brzo zarađen trajao nekoliko godina. Zapravo, kapital koji je prodaja golfova obezbijedila vladajućoj vrhušci Republike Srpske značila je opstanak upravo kriminalnim strukturama tokom svih godina rata, jer bi mrtva privreda i nedostatak novca za samofinansiranje mnogo ranije natjerao Karadžićevu ekipu da okonča rat da pred sobom nisu imali nepresušno blago. Mada se u nekoliko navrata u javnosti pokušalo kazati kako se radilo o nekih četrdeset miliona maraka, prava vrijednost koja je opljačkana u TAS-u prelazi pola milijarde dolara.
U zimu ’92. godne kada je afera-golfovi već bila privedena kraju, premijer Republike Srpske doktor Branko Đerić se povlači sa funkcije jer nije mogao više tolerisati kriminal u koji su bili upleteni njegovi ministri. Kako je kasnije svjedočio jedan član njegovog kabineta, profesor Đerić je želio zapravo da izvrši rekonstrukciju ministarskog sastava i da se riješi ministara koji su rat počeli doživljavati kao unosan biznis. Ovaj plan nije naišao na očekivanu podršku Radovana Karadžića, Alekse Buhe, Velibora Ostojića i Momčila Mandića, tako da je Branko Đerić podnio neopozivu ostavku i zauvijek se povukao iz politike. Na njegovo mjesto doći će drugi univerzitetski profesor dr Vladimir Lukić, koji se neće značajnije ostvrati na ovu aferu, ali će ona ostaviti ogromne posljedice i u vojnim i u civilnim strukturama.
DOLAZAK ŽUTOG U ZVORNIK
U Zvornik je 4.aprila 1992.godine po naređenju KOS-ovog potpukovnika Jovanovića stigao Vojin Vučković Žuti sa zadatkom da utvrdi na koji je način prodavano naoružanje Bošnjacima i Srbima u donjem toku rijeke Drine. On je sredinom matra vraćen sa Kosova gdje je predvodio jednu jedinicu specijalaca. U to vrijeme osumnjičen za prodaju oružja koje je bilo vlasništvo JNA bio je izvjesni Milan Petrović Pusula, vlasnik kafane u naselju Rastošnica kod Sapne. Prema saznanjima Vojne bezbjednosti JNA Pusula je sa predsjednikom SDS-a Zvornik prodavao puške po cijeni od 1.400 do 2.500 maraka. Prema istim informacijama novac od prodatoga naoružanja usmjeravan je prema Draganu Spasojeviću, Momčilu Mandiću, Brani Grujiću, Jovi Mijatoviću, Stevi Radiću i Biljani Plavšić. Pusula se još prije početka rata prozvao pukovnikom i četničkim vojvodom, a stajao je i na čelu jedne radikalne skupine Srba koja je još u novembu '91.godine izvodila napade na naselje Goduš kod Sapne.
Dolazak Vučkovića u Zvornik dobit će jednu sasvim drugačiju funkciju jer će napad na Zvornik već biti pripremljen, tako da on i neće imati vremena za istraživanje trgovine naoružanjem koje je bilo u vlasništvu JNA. Posljednja saznanja do kojih je Vučković došao 5.aprila bila su da je u prodaju naoružanja pored Pusule bilo uključeno trideset i četiri osobe i srpske i bošnjačke nacionalnosti. Dva dana poslije, neposredno pred izbijanje napada na Zvornik Vučković je zarobljen jer je nepoznajući teren naletio na barikadu koju su u Karakaju držali Bošnjaci, da bi nekoliko sati kasnije ipak bio oslobođen. Vučković iz Zvornika odlazi u Mali Zvornik i dogovara sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom, Branom Grujićem, Markom Pavlovićem i drugim značanim osobama iz Zvornika kako će biti grad napadnut i osvojen.
Već tada postaje jasno da Vojin Vučković igra značajnu ulogu u svemu. Na poziv Brane Grujića, tada prve osobe zvorničkog SDS-a i realno najutjecajnije osobe u ovome gradu, te Dragana Spasojevića, Vojin Vučković Žućo formira jedinicu Žute ose koja je imala za cilj da objedini sve dobrovoljce koji su dolazili u Zvornik prije svega sa ratišta u Hrvatskoj, porijeklom su iz Srbije ili podrinjskog dijela Bosne. Sa Vučkovićem je tada potpisan poseban ugovor koji je regulirao načine i visinu naknade za ono što je on radio sa svojim borcima. Već u narednih deset dana Vučković upada u čudnu situaciju jer, kako je sam ustvrdio pred sudijama u Bijeljini kada je morao objašnjavati zašto je došao u Zvornik i na koji način, u pet navrata pokušavaju ga ubiti. Vučković smatra da su ta ubistva bila naručena od onih koji su živjeli u strahu da će on nastaviti istragu o prodaji naoružanja.
DVA BRATA VUČKOVIĆA
Interesantno je da je Vučković posljednjih deset dana maja '92.godine proveo na Kosovu kako bi po zadatku Vojne bezbjednosti iz Beograda izvršio smjenu izvjesnog potpukovnika Stevanovića jer je ovaj podjelu naoružanja Srbima povjerio «oficiru Muslimanu, pa su svi spiskovi došli u ruke NATO saveza». Početkom juna Vojin Vučković dolazi ponovno u Zvornik i njegova jedinica koja je u međuvremenu dobila ime Igor Marković, po poginulom vojniku iz ove jedinice prilikom napada na Kula grad iznad Zvornika, vodi se i dalje kao aktivna jedinica Jugoslovenske vojske, iako za svoj angažman dobija novac od općinskih vlasti u Zvorniku.
Vučkovića u Zvorniku tvrdi da je protiv ubijanja civila i uopće zločina a u nekoliko navrata optužuje pripadnike Šekovačke brigade da su pod komandom generala Svetozara Andrića silovali bošnjačke djevojčice od devet do četrnaest godina. S druge strane upravo su njega i njegovog brata Dušana Vučkovića poznatog po nadimku Repić, optuživali da su ubili na desetine civila. Repić je to na sudu i priznao tako da je on prvi osuđeni vojnik u Republici Srpskoj za počinjeni ratni zločin, iako se ta ubistva nisu smatrala ratnim zločinom. Repić je u naselju Čelopek iz automatske puške u jednom danu ubio dvadeset civila Bošnjaka. Inače, Repić je poznat po mučenjima koja je provodio i u drugim logorima u Podrinju. Do rata on je bio liječeni alkoholičar i sklon čestim incidentima.
Uporedo s vođenjem jedinice Vučković aktivno radi na prikupljanju obavještajne građe. On otkriva da je u Malom Zvorniku počinjeno ubistvo po naređenju Marka Pavlovića, komandanta jedinica Srpske TO u Zvorniku. Prema njegovim nalazima, ubistvo su izvršili pripadnici Srpske radikalne stranke iz Loznice u uniformama MUP-a. Ovom prilikom ubijen je dr Milenko Vidović iz Orahovca kod Zvornika. Vidović je u to vrijeme bio predsjednik SDS-a Zvornik, a ubijen je kada se usprotivio zločinačkoj politici koju je provodilo vojno i civilno rukovostvo u Zvorniku.
KAD MINISTAR PASE TRAVU
Iako ograničen u kretanju, jer je njegova zona odgovornosti svedena isključivo na dio općina Zvornik i Šekovići, Vučković je ipak uspio preko beogradskih vojno-obavještajnih veza dobiti informaciju o krađi golfova iz Vogošće i njihov transport u Srbiju. Kada je saznao za ove švercerske kanale koji su išli preko Zvornika, Vučković obavještava o tome potpukovnika Milenko Blagojevića u Drinskom korpusu, međutim Blagojević nije reagirao. Vučkoviću je to bio čudan znak, ali on legalnim putem i dalje pokušava preko zvaničnih vojnih organa zaustaviti lanac šverca golfova, ali niko ne želi potpisati naređenje koje bi Žutim osama i komandantu ove jedinice Vojinu Vučkoviću dali ovlaštenje da se sam pokuša staviti u funkciju zaštite državne imovine. Iako nije dobio odobrenje, Vučković odlučuje da na tri mjesta oko Zvornika postavi barikade i tu kontroliše vozila koja nemaju urednu dokumentaciju.
Prema informacijama do kojih je u tom trenutku došao radilo se o 3.500 golfova koji su u nekoliko pravaca iz Vogošće prebacivani u Srbiju. Izvori vojne bezbjednosti su mu govorili da se radi o kriminalu čija visina prelazi pola milijarde maraka. Nekoliko dana kasnije general Svetozar Andrić obavještava Vučkovića da se hitno skloni jer će biti likvidiran zato što se upustio u istraživanje kriminala u koji je upleten sam vrh Republike Srpske. Vučković ipak ide dalje. Već 7.juna on odlazi na Pale kako bi se sreo sa prvim ljudima Republike Srpske, tražeći objašnjenje zašto vlasti ne prekinu organizirani šverc. Na Palama se sa svojom ekipom iz Žutih osa Vučković sastaje sa Biljanom Plavšić i Veliborom Ostojićem. Ministru Ostojiću Vučković je iznio problem šverca golfova i način na koji se vrši taj šverc. –Nisam mogao pretpostaviti da se i sam Ostojić nalazi u tom lancu, ali sam kroz razgovor to osjetio. Kada sam shvatio suštinu igre, promijenio sam temu kako me ne bi ubili na Palama, priznao je kasnije Vučković. Velibor Ostojić je kako bi «podmazao» cijelu situaciju Žutim osama poklonio sanduk pušaka i dva sanduka municije, obećavši da će doći ili poslati nekog u Zvornik kako bi se ovo pitanje razriješilo.
I zaista, nedugo potom u Zvornik će doći specijalna jedinica MUP-a Republike Srpske koja će umjesto da spriječi šverc i pohapsi kriminalce, zauvijek rasturiti jedinicu Žute ose. Ovom događaju prethodit će incidentna situacija do koje je došlo u Karakaju kada je u jednom od «neispravnih» golfova, pripremljenih za transport u Srbiju, bio upravo ministar Ostojić. Pripadnici Žutih osa natjerali su i ministra i njegovo obezbjeđenje da izađu iz vozila, a nakon što su ih razoružali, ministra Ostojića natjerali su da pase travu pored ceste. Tek tada su ga pustili. Upravo će ovaj događaj biti presudan za rasplet cijele situacije.
KAD MINISTAR LOMI REBRA
Ministar Velibor Ostojić je po povratku na Pale zatražio od Radovana Karadžića da se Vojin Vučković Žućo zaustavi, odnosno da se na sve moguće načine zaštiti operacija šverca golfova, kao jedan od najvažnijih izvora prihoda paljanskoj vrhuški. Žute ose su do tog momenta zaplijenile tridesetak vozila, od kojih su dva dali na upotrebu Bolnici u Zvorniku, osam su držali na svojim parkinzima čekajući da vlast donese odluku o tome šta će se učiniti s tim vozilima, šest vozila je dato na korištenje Vojsci Republike Srpske, tako da ni jedno vozilo od oduzetih zbog neipsravne dokumentacije nije prodano niti prošvercovano za Srbiju. I pored svega toga izdata je naredba za hapšenje pripadnika Žutih osa jer su navodno oni sudjelovali u švercu golfovima.
Tada je izdata naredba Draganu Andanu, koji je bio čovjek od povjerenja, da preuzme slučaj i da zarobi vojnike Vojina Vučkovića. Andan je u to vrijeme bio na položaju u Banjoj Luci, a kasnije će zahvaljujući zaslugama dobiti poziciju šefa Policije u Bijeljini. Policajci su, nakon što su dobili informacije od Gorana Žugića, koji je u to vrijeme bio šef Državne bezbjednosti u Zvorniku, upali u sjedište Žutih osa. Sam Vučković dobio je prelom jednog rebra, mnoštvo udaraca i oduzeta mu je kompletna imovina. Nekoliko njegovih boraca zadobilo je i teže povrede, a svima je oduzeto sve što su imali. Zbog zločina koje je počinio Dušan Vučković Repić, cijela jedinica je optužena da je sudjelovala u činjenju ratnih zločina. Prvo je u Šapcu u Srbiji, a potom i u Bijeljini vođen opsežan sudski postupak u kome se pokušalo dokazati da su upravo Žute ose sudjelovale u švercu.
Kada su oformljene Žute ose su imale zadatak da osposobe oklopni voz i da uvježbaju jedinicu koja je trebala u oklopnom vozu da se probije iz pravca Zvornika u Tuzlu. Ideja je Bila Vojina Vučkovića, a nju je trebao materijalizirati izvjesni Budimir Živančević, mašinski inženjer. Izrada oklopnog voza koštala je oko milion i pol maraka, međutim, kada su Žute ose rasturene, nisu se mogli naći novi dobrovoljci za oklopni voz, tako da je on prebačen na sjeverno ratište i upotrijebljen je za pokušaj osvajanja Gradačca. Pripremajući se za napad na Kalesiju, odnosno Tuzlu, Žutim osama je obećano: «Svaki kilometar koji osvojite, svako od vas dobija po hiljadu maraka». Vjerovatno je ovo obećanje bilo presudno da sed Žute ose nisu bavile švercom. Zbog pokušaja da se bave kriminalnim radnjama šesnaest osoba izbačeno je iz ove jedinice u toku tri mjeseca njenog postojanja.
* * *
Ko je sudjelovao u švercu golfovima
ŠVERC POD POKROVITELJSTVOM VLADE
Saobraćane dozvole golfova koji su iz Vogošće prebacivani u Srbiju krivotvorene su od strane zvaničnih organa MUP-a Republike Srpske tako što im je mijenjan kompletan sadržaj, počevši od godine proizvodnje, vlasnika, registracije itd. S obzirom da se nije moglo fizički stići uraditi toliko novih vozačkih dozvola, jedan dio ih je iskuhavan u varkini, a potom je u njih naknadno upisivano po potrebi ono što će obezbijediti prelezak preko Drine i kretanje kroz Republiku Srpsku, iako su na ovo m prostoru značajniji transporti najavljivani i niko ih nije smio kontrolirati. Svaka dozvola je nakon popunjavanja legalno ovjeravana u MUP-u tako da je skoro svaki golf ustvari bio «legalan» i on se mogao prodavati bez većih problema u Srbiji.
Ministar Velibor Ostojić koji je u to vrijeme imao obavezu da za potrebe Vlade i Vojske obezbjedi civilnu obavještajno-bezbjedonosnu strukturu, prema informacijama Vojne bezbjednosti Jugoslovenske armije, stajao je u samom vrhu šverca golfovima. Njegov pomoćnik i klasični operativac na terenu je bio Marko Koroman, komandant specijalnih snaga MUP-a Republike Srpske. Upravo će ova veza biti presudna kada je Vlada RS-a uništila jedinicu Žute ose. Također u švercerskoj mreži bili su ministar unutrašnjih poslova Miloš Zupan i njegov brat, koji je bio u Nacionalnoj bezbednosti. Vojna bezbjednost JNA posjedovala je i dokaze da su u šverc uključeni i Momčilo Mandić, ministar pravosuđa kome je u operativnom dijelu pomagao komandir Policije na Palama izvjesni Zoran Jovičić. Jedan kanal šverca pod pokroviteljstvom državnih organa (u njega su bili uključeni načelnici Policije u Vlasenici, Bratuncu, Skelanima, Ljuboviji i Valjevu) išao je iz Vlasenice prema Valjevu, dok je drugi kanal od Vlasenice odvajan prema Šekovićima, Zvorniku, Papraći, Bijeljini, Rumi i Beogradu. Iz Sokoca je kamionima Nacionalne bezbjednosti u Srbiju prebačeno 184 golfa. U Han Pijesku, veza za golfove bio je izvjesni Čavka, koji je organizirao prebacivanje tri stotine golfova. Prevozničko preduzeće «Borovica-trans» iz Rume, navodno je u to vrijeme posredovalo u transportu 540 golfova. Ukupno prodato 3.500 gotovih vozila, s tim što je jedan dio bio pripremljen za farbanje. Uz to je prošvercovano autodijelova u vrijednosti oko dvije stotine miliona maraka. Dio autodijelova u vrijednosti oko petnaest miliona maraka u to vrijeme nalazio se u Pirotu tako da su i oni završili u susjednoj državi. Objektivne procjene govore o prošvercovanoj robi u vrijednosti oko pola milijarde maraka, u šta ulaze i čitava postrojenja, mašine i alati koji su prodati preko Drine.
* * *
ŽUĆO PRIVEO MOMU MANDIĆA
Sredinom juna '92.godine patrola na jednom od punktova na ulazu u Zvornik zaustavila je kolonu od pet vozila. U jednom vozilu marke BMW nalazio se Momčilo Moma Mandić, tadašnji ministar pravosuđa u Karadžićevoj Vladi. U drugom vozilu bila je njegova pratnja, a pored toga oni su pratili i tri golfa koji su trebali biti prebačeni u Srbiju. Pripadnici Žutih osa razoružali su i Mandića i njegovu pratnju,a vozila su sproveli u kasarnu u fabrici obuće Standard kod poručnika Branka Studena. Mandiću je dopušteno da odmah pođe, a istoga dana, nakon što je intervenirano sa Pala i vozila su propuštena na putu prema Srbiji. Prema tvrdnji vojnika koji su na punktu zaplijenili vozila golfovi su bili novi sa samo oko tri stotine pređenih kilometara.
|
|
|
Kolumna
