|
|
| Miroslav Bralo - Cicko |
Miroslav Bralo - Cicko
 MIROSLAV BRALO poznat i kao "CICKO" rođen je 13. oktobra 1967. u Kratinama, općina Vitez. Sada živi u Nadiocima. Prije rata radio je u tvornici "Slobodan Princip Seljo". Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica BRALO je bio pripadnik grupe specijalnih snaga u okviru HVO zvane "Džokeri".
OPTUŽNICA
Prvobitna optužnica protiv Miroslava Brale podnesena je 3. novembra 1995., potvrđena 10. novembra 1995. i objelodanjena 12. oktobra 2004. Tužilaštvo je 19. jula 2005. podnijelo izmijenjenu optužnicu (dalje u tekstu: optužnica) u okviru sporazuma o izjašnjavanju o krivici sklopljenog između optuženog i Tužilaštva.
U optužnici se navodi da su barem od januara 1993. pa barem do sredine jula 1993., oružane snage Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna (HZ HB), poznate kao Hrvatsko vijeće odbrane (HVO), bile u oružanom sukobu s oružanim snagama Vlade Republike Bosne i Hercegovine (BiH). Dalje se navodi da je od početka neprijateljstava u januaru 1993., HVO napadao sela nastanjena uglavnom bosanskim Muslimanima u dolini rijeke Lašve u srednjem dijelu Bosne i Hercegovine i da je rezultat tih napada bio veliki broj mrtvih i ranjenih civila.
Pored toga, u optužnici se navodi da su civili zarobljavani, odvoženi iz svojih mjesta stanovanja, tjerani na prisilni fizički rad, mučeni, te seksualno, fizički i mentalno zlostavljani. HVO je uhapsio na stotine bosanskih Muslimana civila i odveo ih na mjesta kao što su kino-dvorana i veterinarska stanica u Vitezu, koja su korištena za pritvaranje.
U optužnici se navodi da je Miroslav Bralo, poznat i kao "Cicko", za sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, bio pripadnik grupe specijalnih snaga u okviru HVO-a zvane "Džokeri". Optuženi se za zločine navedene u optužnici teretio na osnovu individualne krivične odgovornosti. U optužnici se navodi da je 16. aprila 1993., Miroslav Bralo zajedno s drugima učestvovao u iznenadnom napadu na selo Ahmići. Svrha i cilj napada bili su da se izvrši etničko čišćenje Ahmića, da se pobiju svi vojno sposobni muškarci Muslimani, da se spale sve kuće Muslimana i da se iz sela pod prisilom protjeraju svi stanovnici Muslimani. U optužnici se dalje tvrdi da su jednog dana između 21. aprila 1993. i 10. maja 1993., na području sela Kratine, Miroslav Bralo i drugi pripadnici HVO-a uhapsili tri nenaoružana muškarca Muslimana, odveli ih u obližnju štalu i prematili. Nekoliko sati kasnije, Miroslav Bralo je istu trojicu muškaraca Muslimana odveo na jedno šumovito područje, gdje ih je ubio. Takođe se navodi da je u periodu od 21. aprila 1993. do 10. maja 1993., Miroslav Bralo u saradnji s drugim pripadnicima HVO-a držao zatvorene civile bosanske Muslimane koje je prisiljavao da kopaju rovove oko sela Kratine. Pored toga, Miroslav Bralo je prisiljavao zatvorenike Muslimane da praktikuju jedan obred katoličke vjere pod prijetnjom nanošenja tjelesnih povreda i smrti.
Izjasnio se krivim i osuđen na 20 godina zatvora
Neki od zločina za koje je osuđen:
Ubistvo; progon; silovanje; mučenje; nečovječno postupanje (teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949., kršenja zakona i običaja ratovanja, zločini protiv čovječnosti)
. Ubistvo Mirnese Salkić, ubistvo jednog neidentifikovanog muškarca i pomaganje prilikom ubistva 14 civila bosanskih Muslimana - sve članova porodice Salkić i porodice Mehmeta Čeremića - od kojih su devetero bila djeca.
. Ubistvo tri uhapšena muškarca Muslimana.
. Okrutno silovanje i mučenje jedne žene bosanske Muslimanke - svjedokinje A - kao i njeno zatočeništvo tokom otprilike dva mjeseca gdje su je oni koji su je držali u zarobljeništvu i dalje napastvovali kada im se to prohtjelo.
. Učestvovanje u nezakonitom zatočenju i nečovječnom postupanju s civillima bosanskim Muslimanima koji su korišteni za kopanje rovova oko sela Kratine i kao "živi štitovi" u cilju zaštite snaga HVO-a od snajperskog djelovanja.
. Podmetanje požara u brojne kuće, postavljanje i detoniranje eksploziva kojim je uništena džamija u donjem dijelu Ahmića, na području doline rijeke Lašve u srednjem dijelu Bosne i Hercegovine.
SPORAZUM O IZJAŠNJAVANJU O KRIVICI
Dana 19. jula 2005., Pretresno vijeće I održalo je raspravu kako bi razmotrilo sporazum o krivici sklopljen između Miroslava Brale i Tužilaštva. Bralo je priznao svoju krivicu po svih osam tačaka izmijenjene optužnice. Činjenična osnova u kojoj se opisuju ti zločini i Bralino učešće u njima nalazi se u pisanom obliku u prilogu sporazuma o izjašnjavanju o krivici. Pretresno vijeće je prihvatilo potvrdno izjašnjavanje o krivici nakon što se uvjerilo da je ono dobrovoljno, neopozivo i dano uz potrebni stepen obaviještenosti, i nakon što je potvrdilo da postoji dovoljna činjenična osnova za zločine i učešće optuženog u njima.
IZVINJENJE
Dana 7. oktobra 2005., Miroslav Bralo je sporazumu o izjašnjavanju o krivici i činjeničnim osnovama priložio i svoje lično izvinjenje. U rukom napisanoj izjavi, Bralo je rekao sljedeće:
"Ime mi je Miroslav Bralo.
Želio bih da se lično izvinim svim žrtvama koje sam povredio i svim članovima njihovih obitelji koje sam povredio onime što sam učinio. Želim da kažem da mi je iskreno žao za sve njihove patnje. Ono što sam rekao u sudu poslednji put zaista sam i mislio: kriv sam i duboko se kajem.
Moje izvinjenje bi trebalo da ide još dalje. Trebalo bi da bude šire od zemaljske kugle. Trebalo bi da uključi izvinjenje svim žrtvama i njihovim porodicama, svim onima koji su morali da prođu kroz užas događaja koji su se desili, i znani i neznani. Želio bih da se izvinim i mnogim ljudima koji i danas žive u strahu i očaju raseljeni širom svijeta.
Činjenična osnova mojih priznanja krivice je prihvaćena. Ona je istinita. Jedna od najtežih tačaka je prva, ona koja govori o progonima i zločinima protiv čovječnosti. Meni je to posebno žao kao čovjeku. Svjestan sam da se radi o mojim zločinima, koje sam počinio tokom masakra u Ahmićima, nad ljudima čiji se glas više neće čuti. Želio bih da se izvinim i u ime onih koji su počinili te stravične zločine, a nisu više među živima, i svima onima koji su morali da prožive boli i patnju zarad neljudskog ponašanja u Ahmićima.
Ja sam uvijek znao da je to djelanje pogrešno i da će svako znati da je pogrešno i da za takvo djelanje nema i ne može biti opravdanja.
Ja sam svjestan da sam se loše ponašao. Ovo pismo pišem svojim riječima. Naša zlodjela su bila tako strašna, mislim i na ostale, a mi smo svejedno nastavljali i pokušavali da ih opravdamo. Ja sam čak pokušavao da budem ponosan i da vjerujem da su to djela uspješna vojnika. Danas se stidim toga. Stidim se svojih djelovanja i stidim se svog ponašanja.
Ne, to nisu bila djela onog vojnika kakav sam ja jednom želio biti. Bio sam prisutan kada su žene i djeca ubijeni pred mojim očima. U tom času, dobri vojnik u meni je nestao, utihnuo.
Bilo je trenutaka tokom tog vremena kada sam bio hrabar ali nije bilo u meni hrabrosti da sam sebi priznam u što sam se pretvorio i nije bilo u meni dovoljno hrabrosti da zaštitim one čije je živote trebalo spašavati. To bi bila prava hrabrost u to vrijeme.
Trebalo je da prođe mnogo godina da bih ja razumio i nakon toga prihvatio svoju odgovornost za svako od svojih djela. Razmišljajući danas o svojim postupcima osjećam jedino ogromno žaljenje i molim se da se takvo zlo nikada više ne ponovi na ovom svijetu.
Tribunal mora da se bavi mnogim lažima. Ja vjerujem da je jedini put napred da se kaže istina i da se prestane sa poricanjem istine. Mislim da nisam lagao, ali sam bio onaj koji je sve poricao, pogotovo pred samim sobom.
Mora jednom biti kraj zataškavanja zločina. Porodice bi trebalo da odboluju svoje bližnje i da znaju istinu. Iskreno se nadam da će sve strane sarađivati u potrazi za istinom i čineći tako skratiće agoniju mnogih obitelji.
Mogao bih reći nek svako ide svojim putem, ali ja u to više ne vjerujem. Rekao bih svakome da smogne hrabrosti i obrati se svom susjedu, razgovara sa susjedom i na taj način počne graditi mir. Onome ko govori istinu vjerovat će i susjed i sud.
Kada sam se našao na Tribunalu u novembru prošle godine, odmah sam znao da prva optužnica ne govori o svemu. Želio sam da kažem cijelu istinu o svojim zločinima, iako sam znao da ono najgore znam samo ja. Toliko, a i više, ja sam dužan.
PRESUDA PRETRESNOG VIJEĆA
 Pretresno vijeće je Miroslava Bralu osudilo na 20 godina zatvora za učešće u višestrukom ubistvu, silovanju, mučenju, protivpravnom zatočenju i nečovječnom postupanju s civilima bosanskim Muslimanima, među njima i jednog broja djece, u srednjem dijelu Bosne i Hercegovine (BiH) od januara do sredine jula 1993.
Dana 19. jula 2005., ovaj bivši pripadnik "Džokera", antiterorističkog voda 4. bojne Vojne policije Hrvatskog vijeća odbrane, izjasnio se krivim za cijeli niz ratnih zločina počinjenih u selima Ahmići i Nadioci u srednjem dijelu Bosne i Hercegovine i oko njih.
Pretresno vijeće je prilikom odmjeravanja kazne analiziralo težinu krivičnih djela koja je Miroslav Bralo počinio i uzelo u obzir sve okolnosti u vezi s izvršenjem krivičnih djela koje ta djela otežavaju. Vijeće je konstatovalo sljedeće:
Što se tiče prve tačke optužnice - odnosno optužbe za progon kao zločin protiv čovječnosti - Pretresno vijeće je primijetilo da je tu riječ o izrazito teškom krivičnom djelu, s namjerom da se diskriminira konkretna grupa ljudi u kontekstu rasprostranjenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo. Radi se o stanovnicima bosanskim Muslimanima sela Ahmići i Nadioci, koja su u aprilu 1993. napale snage Hrvatskog vijeća obrane.
Miroslav Bralo je učestvovao u tom napadu kao pripadnik jedinice "Džokeri", antiterorističkog voda 4. bataljona Vojne policije HVO-a. Priznao je kažnjivo ponašanje koje predstavlja progon tokom napada, uključujući ubistvo Mirnese Salkić, podmetanje požara u brojne kuće, postavljanje i detoniranje eksploziva kojim je uništena džamija u donjem dijelu Ahmića, ubistvo jednog neidentifikovanog muškarca i pomaganje prilikom ubistva četrnaest civila bosanskih Muslimana - sve članova porodice Salkić i porodice Mehmeta Čeremića - od kojih su devetero bila djeca. Pretresno vijeće je konstatovalo da ta krivična djela čini još težim velik broj žrtava i mladost nekih od žrtava. Pretresno vijeće uzelo je u obzir i izjave koje je tužilac dostavio o tome kakav je uticaj zločin progona koji je Miroslav Bralo počinio imao i još uvijek ima na one koji su njime direktno pogođeni. Izjave svih tih ljudi dale su sliku uništenih života i egzistencija, kao i ogromne trajne boli i traume.
Što se tiče druge tačke optužnice, koja se odnosi na ubistvo trojice zarobljenih muškaraca Muslimana koje je Miroslav Bralo izvršio u aprilu ili maju 1993., a za koje se tereti u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, Pretresno vijeće je ponovo primijetilo da je i tu riječ o izrazito teškom krivičnom djelu. Štaviše, Vijeće je zaključilo da je to djelo otežano činjenicom da je bilo više žrtava ubistva. Vijeće je u obzir uzelo i uticaj ovog zločina na porodice preminulih i saslušalo iskaz o ogromnom strahu i boli koje proživljava jedan od članova tih porodica, što je posljedica djela Miroslava Brale.
Treća, četvrta, peta i šesta tačka optužnice odnose se sve na Bralino učešće u silovanju i zatvaranju jedne žene, bosanske Muslimanke - svjedokinje A - od strane "Džokera". U maju 1993. Miroslav Bralo je više puta silovao tu ženu u prisustvu drugih vojnika, prijetio joj da će je ubiti, pred njom premlatio jednog muškarca, ujedao je i ejakulirao po njenom tijelu. Vijeće je zaključilo da to okrutno silovanje i mučenje, kao i njeno zatočeništvo tokom otprilike dva mjeseca dok su je oni koji su je držali u zarobljeništvu napastvovali kada im se to prohtjelo, predstavljaju krajnje izopačene zločine. Pretresno vijeće je utvrdilo da Bralino kažnjivo ponašanje dodatno otežava to na koji je način on nastojao poniziti, zastrašiti i povrijediti svoju žrtvu, pri čemu je primilo k znanju napomene svjedokinje A u vezi s traumom koju je doživjela i koju i nadalje proživljava.
Konačno, sedma i osma tačka optužnice odnose se na Bralinu upletenost u protivpravno zatočenje i nehumano postupanje s civilima bosanskim Muslimanima, koji su u aprilu i maju 1993. korišteni za rad na iskopavanju rovova oko sela Kratine. Ti civili koristili su se i kao "živi štitovi" za zaštitu snaga HVO-a od snajperske vatre. Miroslav Bralo i drugi sprečavali su te civile da pobjegnu, a Bralo ih je prisiljavao da praktikuju katolički vjerski obred. Pretresno vijeće je ponovo konstatovalo da je i tu riječ o krivičnim djelima izrazito teške prirode i da je Miroslav Bralo svojim ponašanjem prekršio temeljne postavke međunarodnog humanitarnog prava. Ova krivična djela takođe je otežao broj žrtava.
Pretresno vijeće je stoga zaključilo da je Miroslav Bralo izvršio cijeli niz užasnih zločina, koje valja jasno osuditi. Za ta djela ne može postojati izgovor ili opravdanje, niti se može proniknuti u njegove razloge za zlostavljanje tolikog broja ljudi.
U svrhu odmjeravanja kazne, Pretresno vijeće je u odnosu na težinu krivičnih djela ocijenilo eventualno predočene olakšavajuće okolnosti. Odbrana je iznijela mnogo faktora koje treba razmotriti kao olakšavajuće, od kojih je Pretresno vijeće neke prihvatilo. Prva i najvažnija olakšavajuća okolnost je činjenica da se Miroslav Bralo izjasnio krivim za svoja djela, i to znatno prije početka suđenja. Pretresno vijeće je izjavilo da takvo izjašnjavanje o krivici predstavlja iskreno prihvatanje lične odgovornosti i daje znatno veći doprinos pomirenju ljudi na području zahvaćenom sukobom od zaključka o krivici nakon suđenja na kojem optuženi uporno poriče svoja djela. Vijeće je dalje izjavilo da se time takođe ranjive žrtve i svjedoci mogu poštedjeti svjedočenja na suđenju, a unapređuje se i djelovanje Međunarodnog suda. Osim toga, Pretresno vijeće je smatralo značajnim i to da je Miroslav Bralo priznao krivično djelo progona za koje se u optužnici isprva nije teretio, što je dovelo do uvođenja tačke 1 u izmijenjenu optužnicu.
Predočeni su i dokazi o kajanju Miroslava Brale, uključujući njegove pisane i usmene izjave, kao i o njegovim nastojanjima da pomogne u lociranju i ekshumaciji tijela onih koje su ubili on i drugi tokom napada na Ahmiće, te identifikaciji miniranih područja. Pretresno vijeće je prihvatilo da je njegovo kajanje doista iskreno i od srca i da je od kada su zločini izvršeni doživio ličnu transformaciju. Pretresno vijeće je bilo sigurno da će se taj proces transformacije nastaviti dok bude služio svoju kaznu i da će ta kazna imati dodatni rehabilitirajući učinak. Pretresno vijeće takođe je prihvatilo da je Bralo pokušao okajati svoje zločine time što se angažovao u društveno korisnom radu i pomogao da se pronađu ostaci nekih od njegovih žrtava.
Još jedan faktor uzet u obzir u smislu olakšavanja kazne bio je Bralina dobrovoljna predaja Međunarodnom sudu. Uz to, u obzir su uzete i njegove porodične i lične prilike, ponašanje u pritvoru, te saradnja s tužiocem, iako je Pretresno vijeće tome pridalo tek ograničenu težinu.
Pretresno vijeće je razmotrilo i opštu praksu u vezi sa zatvorskim kaznama u bivšoj Jugoslaviji i konstatovalo da se član 142 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u određenoj mjeri odnosi na ovaj predmet budući da obuhvata krivična djela počinjena tokom oružanog sukoba, uključujući ubijanja, mučenje, nehumano postupanje, silovanje i protivpravno zatočenje. Tom odredbom se za ovakva krivična djela predviđa raspon kazni od pet godina zatvora do smrtne kazne. Nakon što je u Bosni i Hercegovini ukinuta smrtna kazna, predviđena je kazna dugotrajnog zatvora.
Dana 7. decembra 2005., Pretresno vijeće je izreklo svoju presudu kojom je optuženog osudilo kako slijedi:
Miroslav Bralo, na osnovu individualne krivične odgovornosti (član 7(1) Statuta Tribunala) proglašen je krivim za:
. protivpravno zatvaranje civila i mučenje i nehumano postupanje (teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949., član 2)
. ubistvo, mučenje, povrede ličnog dostojanstva uključujući silovanje (kršenja zakona i običaja ratovanja, član 3)
. progon na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti, član 5)
Kazna: 20 godina zatvora
SAŽETAK PRESUDE U PREDMETU TUŽILAC PROTIV MIROSLAVA BRALE
U prilogu se nalazi sažetak presude kojeg je pročitao sudija Bonomy.
Dana 19. jula 2005. Miroslav Bralo izjasnio se krivim po optužbama sadržanim u osam tačaka Izmijenjene optužnice koju je tužilac dostavio istog dana. Izjašnjavanje o krivici bilo je popraćeno pisanim javnim Sporazumom o izjašnjavanju o krivici između g. Brale i tužioca, koji sadrži Činjeničnu osnovu za krivična djela obuhvaćena Izmijenjenom optužnicom. Nakon što se uvjerilo da je potvrdno izjašnjavanje o krivici dobrovoljno, neopozivo i dano uz potrebni stepen obaviještenosti, Pretresno vijeće I proglasilo je g. Bralu krivim za svaku od osam tačaka.
Pošto je g. Bralo proglašen krivim, njegov je predmet prenesen na ovo Pretresno vijeće koje je održalo pretres o odmjeravanju kazne 20. oktobra 2005. Tokom pretresa tužilac i odbrana iznijeli su svoju usmenu argumentaciju kako bi Vijeću pomogli prilikom utvrđivanja odgovarajuće kazne. Uz to, Vijeće je od tužioca i odbrane dobilo pisane podneske koji su obuhvatali izjave svjedoka i druge dokumente koje su strane u postupku smatrale relevantnima. Vijeću se, osim toga, na pretresu kratko obratio i sam g. Bralo.
Na temelju iznesene argumentacije, kao i analize Činjenične osnove u prilogu Sporazuma o izjašnjavanju o krivici, Pretresno vijeće je utvrdilo kaznu. Prije no što izreknem tu kaznu, reći ću nešto o faktorima koji su uzeti u obzir u skladu sa Statutom i Pravilnikom Međunarodnog suda.
Kao prvo, Pretresno vijeće je analiziralo težinu krivičnih djela koja je počinio g. Bralo. U toj analizi Pretresno vijeće je razmotrilo i sve okolnosti u vezi s izvršenjem krivičnih djela koje ta djela otežavaju.
Što se tiče prve tačke Optužnice – odnosno optužbe za progon kao zločin protiv čovječnosti – Pretresno vijeće primjećuje da je ovdje riječ o izrazito teškom krivičnom djelu, s namjerom da se diskriminira konkretna grupa ljudi u kontekstu rasprostranjenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo. Radi se o stanovnicima bosanskim Muslimanima sela Ahmići i Nadioci, koja su u aprilu 1993. napale snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO). G. Bralo sudjelovao je u tom napadu kao pripadnik jedinice "Džokeri", antiterorističkog voda 4. bojne Vojne policije HVO-a. Priznao je kažnjivo ponašanje koje predstavlja progon tokom napada, uključujući ubistvo Mirnese Salkić, podmetanje požara u brojne kuće, postavljanje i detoniranje eksploziva kojim je uništena džamija u donjem dijelu Ahmića, ubistvo jednog neidentifikovanog muškarca i pomaganje prilikom ubistva četrnaest civila bosanskih Muslimana – sve članova porodice Salkić i porodice Mehmeta Čeremića – od kojih su devetero bila djeca. Pretresno vijeće konstatuje da ta krivična djela čini još težim velik broj žrtava i mladost nekih od žrtava. Pretresno vijeće uzelo je u obzir i izjave koje je tužilac dostavio o tome kakav je uticaj zločin progona koji je počinio g. Bralo imao i još uvijek ima na one koji su njime direktno pogođeni. Izjave svih tih ljudi daju sliku uništenih života i egzistencija, kao i ogromne trajne boli i traume.
Što se tiče druge tačke Optužnice, koja se odnosi na ubistvo trojice zarobljenih muškaraca Muslimana koje je g. Bralo izvršio u aprilu ili maju 1993., a za koje se tereti u smislu kršenja zakona i običaja ratovanja, Pretresno vijeće ponovo primjećuje da je i ovdje riječ o izrazito teškom krivičnom djelu. Štaviše, ono je otežano činjenicom da je bilo više žrtava ubistva. Vijeće je u obzir uzelo i uticaj ovog zločina na porodice preminulih i saslušalo iskaz o ogromnom strahu i boli koje proživljava jedan od članova tih porodica, što je posljedica djela g. Brale.
Treća, četvrta, peta i šesta tačka Optužnice odnose se sve na Bralino učešće u silovanju i zatvaranju jedne žene, bosanske Muslimanke – svjedokinje A – od strane "Džokera". U maju 1993. g. Bralo je više puta silovao tu ženu u prisustvu drugih vojnika, prijetio joj da će je ubiti, pred njom premlatio jednog muškarca, ujedao je i ejakulirao po njenom tijelu. To okrutno silovanje i mučenje, kao i njeno zatočeništvo tokom otprilike dva mjeseca dok su je oni koji su je držali u zarobljeništvu napastvovali kada im se to prohtjelo, predstavljaju krajnje izopačene zločine. Pretresno vijeće je utvrdilo da kažnjivo ponašanje g. Brale dodatno otežava to na koji je način on nastojao poniziti, zastrašiti i povrijediti svoju žrtvu, pri čemu je primilo k znanju napomene svjedokinje A u vezi s traumom koju je doživjela i koju i nadalje proživljava.
I konačno, sedma i osma tačka Optužnice odnose se na upletenost g. Brale u protivpravno zatočenje i nehumano postupanje s civilima bosanskim Muslimanima, koji su u aprilu i maju 1993. korišteni za rad na iskopavanju rovova oko sela Kratine. Ti civili koristili su se i kao "živi štitovi" za zaštitu snaga HVO-a od snajperske vatre. G. Bralo i drugi sprečavali su te civile da pobjegnu, a g. Bralo ih je prisiljavao da praktikuju katolički vjerski obred. Pretresno vijeće ponovo konstatuje da je i ovdje riječ o krivičnim djelima izrazito teške prirode i da je g. Bralo svojim ponašanjem prekršio temeljne postavke međunarodnog humanitarnog prava. Ova krivična djela takođe otežava broj žrtava.
Pretresno vijeće stoga zaključuje da ste vi, g. Bralo, izvršili cijeli niz užasnih zločina, koje valja jasno osuditi. Za vaša djela ne može postojati izgovor ili opravdanje, niti se može proniknuti u vaše razloge za zlostavljanje tolikog broja ljudi.
U svrhu odmjeravanja kazne, Pretresno vijeće u odnosu na težinu krivičnih djela ocjenjuje eventualno predočene olakšavajuće okolnosti. Odbrana je iznijela mnogo faktora koje treba razmotriti kao olakšavajuće, od kojih je Pretresno vijeće neke prihvatilo. Prva i najvažnija olakšavajuća okolnost je činjenica da se g. Bralo izjasnio krivim za svoja djela, i to znatno prije početka suđenja. Takvo izjašnjavanje o krivici predstavlja iskreno prihvatanje lične odgovornosti i daje znatno veći doprinos pomirenju ljudi na području zahvaćenom sukobom od zaključka o krivici nakon suđenja na kojem optuženi uporno poriče svoja djela. Time se takođe ranjive žrtve i svjedoci mogu poštedjeti svjedočenja na suđenju, a unapređuje se i djelovanje Međunarodnog suda. Osim toga, značajno je i to da je g. Bralo priznao krivično djelo progona za koje se u Optužnici isprva nije teretio, što je dovelo do uvođenja tačke 1 u Izmijenjenu optužnicu.
Predočeni su i dokazi o kajanju g. Brale, uključujući njegove pisane i usmene izjave, kao i o nastojanju da pomogne u lociranju i ekshumaciji tijela onih koje su ubili on i drugi tokom napada na Ahmiće, te identifikaciji miniranih područja. Pretresno vijeće prihvata da je njegovo kajanje doista iskreno i od srca i da je od kada su zločini izvršeni doživio ličnu transformaciju. Pretresno vijeće je sigurno da će se taj proces transformacije nastaviti dok bude služio svoju kaznu i da će ta kazna imati dodatni rehabilitirajući učinak. Pretresno vijeće takođe prihvata da je g. Bralo pokušao okajati svoje zločine time što se angažovao u društveno korisnom radu i pomogao da se pronađu ostaci nekih od njegovih žrtava.
Još jedan faktor uzet u obzir u smislu olakšavanja kazne jeste dobrovoljna predaja g. Brale Međunarodnom sudu. Uz to, u obzir su uzete i njegove porodične i lične prilike, ponašanje u pritvoru, te saradnja s tužiocem, iako je Pretresno vijeće tome pridalo tek ograničenu težinu.
Pretresno vijeće je razmotrilo i opštu praksu u vezi sa zatvorskim kaznama u bivšoj Jugoslaviji i konstatovalo da se član 142 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u određenoj mjeri odnosi na ovaj predmet budući da obuhvata krivična djela počinjena tokom oružanog sukoba, uključujući ubijanja, mučenje, nehumano postupanje, silovanje i protivpravno zatočenje. Tom odredbom se za ovakva krivična djela predviđa raspon kazni od pet godina zatvora do smrtne kazne. Nakon što je u Bosni i Hercegovini ukinuta smrtna kazna, predviđena je kazna dugotrajnog zatvora.
Pošto je pažljivo razmotrilo sve te faktore, Pretresno vijeće je odmjerilo kaznu.
G. Bralo, molim vas da ustanete.
S obzirom na krivična djela za koja vam je utvrđena krivica, a koja su izrazito teška i okrutna, te kada ne bi postojale nikakve olakšavajuće okolnosti, Pretresno vijeće bi (i ja naglašavam ovo bi) vama izreklo kaznu od najmanje 25 godina zatvora. Međutim, postoje faktori koji u materijalnom smislu idu u prilog modifikaciji te kazne, osobito vaše potvrdno izjašnjavanje o krivici prije suđenja, vaše kajanje i koraci u pravcu rehabilitacije. S obzirom na te faktore Pretresno vijeće vam izriče kaznu od 20 godina zatvora. Imate pravo da vam se u kaznu uračuna vrijeme koje ste proveli u pritvoru, odnosno period od 12. novembra 2004. do današnjeg dana. Ostaćete u pritvoru Međunarodnog suda sve dok se ne privede kraju organizovanje vašeg transfera u državu u kojoj ćete izdržavati kaznu.
Zasjedanje je završeno.
|
|
|
Kolumna
