|
|
| Od pojedinačne odgovornosti sudski proces „Zvornička šestorka“ ide u smjeru odgovornosti Savezne republike Jugoslavije za zločine i rat u BiH |
Suđenje pred Specijalnim sudom u Beogradu, za zločine počinjene u Zvorniku ulazi u drugu fazu
Od pojedinačne odgovornosti sudski proces „Zvornička šestorka“ ide u smjeru odgovornosti Savezne republike Jugoslavije za zločine i rat u BiH
Piše Mehmed Pargan
 Mala sudnica Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu, u kojoj je krajem prošle godine otpočeo prvi sudski proces za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine, u ponedjeljak 30. januara morat će biti zamijenjena drugom, većom sudnicom, koja ima kapacitet za prijem oko 350 promatrača procesa. Toliko je posjetilaca zapravo najavljeno da će doputovati u Beograd da bi pratilo nastavak suđenja „zvorničkoj šestorci“ za zločine počinjene u Zvorniku i njegovoj okolini u proljeće 1992. godine. Interesantno je da će konvoj Zvorničana i Kozlučana predvoditi Fadil Banjanović Bracika, skoro isto onako kako ih je predvodio 1992. godine, kada su vlasti u Zvorniku, (koje su u tom trenutku činile okupacijske snage JNA, paravojne formacije i domaća Teritorijalna odbrana) naložile iseljavanje čitavog Kozluka, prije toga etnički očistivši skoro cijelo područje zvorničke općine. U zvorničkom procesu Banjanović je jedan od ključnih svjedoka, a upravo svjedočenje će iznijeti u ponedjeljak, nakon čega je planirano da svoje viđenje događaja u Zvorniku, Kozluku, Diviču i drugim zvorničkim naseljima iznese još desetak svjedoka. Tokom sedmice na red će doći i svjedočenja za zločine koji su počinjeni u Diviču, gdje bi se detaljno mogla razjasniti i uloga Vojina Vučkovića Žuće, koji nije obuhvaćen optužnicom, već će se u procesu pojaviti kao svjedok, te Dragana Vasiljkovića poznatoga kao Kapetan Dragan, koji je tokom maja i juna 1992. godine „vladao“ Divičem, organizirajući u ovom prigradskom naselju svoj kamp za obuku pripadnikaspecijalnih jedinica.
PONOVO SU NAS OSTAVILI
–Nažalost, prepušteni smo sami sebi, isto kao i 1992. godine, kada smo morali da tražimo načine spašavanja golih života, a nismo ni od koga imali pomoć, ni savjet, ni bratsku ruku. Smatram da je poraz Države i Naroda to što mi kao žrtve i svjedoci zločina u Zvorniku i Kozluku moramo da se organiziramo sami i da putujemo u Beograd na suđenje. Niko se nije javio da nam pomogne u obezbjeđenju sredstava za autobuse, za komad hljeba u putu, za boravak i pripremu svjedoka. Niko se nije javio od pravnika, niti onih koji bi htjeli platiti pravnike da nam pruže svoje usluge. Ako nisu u mogućnosti da sudjeluju u procesu direktno u sudnici mogu bar to uraditi u Zvorniku, kako bi smo došli do pravde. Ostavili su nas svi, ali na sreću još imamo snage da se organiziramo i idemo sami u Beograd, kazao nam je Fadil Banjanović Bracika, smatrajući da je prilikom dolaska u Beograd neophodan oprez, jer se u ovom gradu još uvijek kriju osobe koje su direktno sudjelovale u najbrutalnijim zločinima. On također smatra da su vlasti BiH, kao i institucije koje se bave dokumentiranjem ratnih zločina, svjesno ostale po strani:
-Teško je povjerovati, ali danas se 14 godina poslije zločina otvoreno trguje životima, sudbinama, svjedočanstvima žrtava. Umjesto da dobijemo podršku u ime onih koji su ubijeni u Zvorniku ili Sarajevu, Brčkom ii Foči, mi smo svi ostavljeni i napušteni. Jedina pomoć do sada nam je došlaiz Beograda od Nataše Kandić odnosno Centra za humanitarno pravo na čijem je ona čelu, riječi su Banjanovića.
Svjedočenje Fadila Banjanovića i Amira Jakupovića, koje je planirano za prvi dan nastavka suđenja, trebalo bi sudskom Vijeću kojim predsjedava sudija Tatjna Vuković, pojasniti na koji način je izvršena deportacija oko 2.000 građana Kozluka, koji su prvobitno prevezeni u Srbiju autobusima, a onda vozom do Beograda, da bi potom bili smješteni u šatore na obali jezera Palić, nedaleko od Subotice. Uporedo sa prelaskom u autobusima, desetine Kozlučana preplivalo je Drinu i prebjeglo u Srbiju, da bi se kasnije priključilo ostalima u Beogradu ili u Subotici, jer se u tom trenutku već u medijima pokušavalo pokazati kako su srpske vlasti humane i kako „Muslimani ne žele da idu pod kontrolu Zelenih beretki Alije Izetbegovića“, već žele u Srbiju i dalje u treće zemlje. Poslije nekoliko dana Kozlučani su organizirano prebačeni u Mađarsku, gdje su osnovali izbjeglički kamp, a odatle se tokom 1992. godine rasuli po cijelom svijetu.
DOBROVOLJNO OTIŠLI IZ KOZLUKA?!
 Na drugoj strani, upravo će se na primjeru Kozluka pokušati izgraditi odbrana za zločine koji su počinjeni u Podrinju 1992. godine. Sama odbrana koju je iznio Branko Grujić, nekada prvi čovjek općine Zvornik, u svom temelju ima tvrdnju kako je Fadil Banjanović, kao tada predsjednik mjesne zajednice Kozluk, odlučio da 2.000 mještana bude deportovano i pored toga što su jedinice Teritorijalne odbrane čuvale ovaj gradić, smješten petnaestak kilometara nizvodno od Zvornika. U sudskom procesu ovaj je detalj izazvao zabunu kod sudija u sudskom Vijeću, jer je bilo nejasno kako je Teritorijalna odbrana mogla i na koji način je čuvala Kozluk u vrijeme kada su sva druga mjesta bukvalno pregažena sa stotinama i hiljadama žrtava. Na pitanje sudije Tatjane Vuković, upućeno Branku Grujiću, od koga je Teritorijalna odbrana čuvala Kozlučane, on je zbunjeno kazao kako su ih čuvali od blizine fronta i „pijanica“, vjerovatno podrazumijevajući pod tim pripadnike paravojnih formacija koje su djelovale u Zvorniku i okolini. Nevjerovatno je ali činjenica da Grujić sa ponosom u svojoj odbrani navodi Kozluk i deportaciju stanovništva kao primjer humanosti srpskih vlasti jer nikome „dlaka nije falila“ te da je svima dopušteno da odu iz Kozluka (ali ne da i ostanu).
Čak u postavljanju odbrane Grujić ne smatra problematičnom činjenicu da su svi stanovnici Kozluka morali potpisati da iz svojih kuća odlaze dobrovoljno, te da svu imovinu poklanjaju Srpskoj Republici. Deportacija Kozlučana, po svom karakteru jedinstvena u proteklom ratu, podsjetila je na nacistička deportovanja Jevreja koja je provodio Hitler. Vozu, nakrcanom ženama, djecom, razoružanim i potpuno opljačkanim muškarcima, u kojem su se vozili Bošnjaci na putu kroz Srbiju i Vojvodinu na stanicama niko nije smio prići. Čak se pokušavalo ubijediti Srbe kako su „Turci zaraženi“ i da postoji opasnost da se vozu donese i boca vode. O tom putu, maltretiranjima i pokušaju da se svijetu pokaže kako srpske vlasti žele pomoći onima koji se nisu odlučili suprostavljati, svjedoci zvorničkoga procesa do sada su dali izjave istražiteljima iz Den Haga u nekoliko navrata. U tim izjavama, koje su dostavljene i Sudu za ratne zločine u Beogradu, stoji kako je deportacija bila nasilna, kako je koštala Kozluk najmanje stotinu miliona maraka štete.
U svojoj odbrani svih šest optuženika u dosadašnjem toku suđenja po pravilu su za zločine optužili osobe koje su u ratu ili poginule ili su umrle poslije rata, počevši od Željka Ražnjatovića Arkana, zatim Milana Pejića, poznatoga kao Pejo ili Peja-Ciganin, koji je nedavno umro na Adi Ciganliji, gdje je radio kao ugostitelj. Tu su i komandanti Pivarski i Niški, koji su također poginuli u ratu. Kao po dogovoru sva dosadašnja svjedočenja i odbrane pokušale su da skrenu odgovornost na paravojne formacije, zbog nemogućnosti dokazivanja veze između njih i SDB Srbije, te vojnih obavještajnih službi.
PRVACI EVROPE UBIJALI ZVORNIČANE I SARAJLIJE
-Mobilisan sam u oktobru 1991. godine i prekomandovan u kasarnu Bubanj Potok u Beogradu. Tu sam imao obuku mesec dana, a onda sam prebačen u Šabac, gde sam vežban za snajperistu, sa zadatkom da idem u Sarajevo i tamo likvidiram muslimanske snajperiste. U aprilu 1992. godine po naređenju majora Ratka Radojića, iz Službe državne bezbedosti i Veska Cvetkovića, u pet kampanjola Vojne policije odvezli smo se u Srpsko Sarajevo, kako bi smo izvršili zadatak.
Hladnokrvno i smireno, „kao da puca u vezane Muslimane“, potpuno svjestan težine svojih riječi, skoro dva metra visoki Dragan Slavković, optužen da je počinio okrutne ratne zločine u okolini Zvornika tokom 1992. godine, otvorio je ovim riječima sasvim drugu, neočekivanu stranu sudskoga procesa koji se vodi „zvorničkoj šestorci“.
Dobijanje sasvim drugačijega karaktera, ovaj sudski proces obaveza je Tužilaštvo za ratne zločine da krene ovim tragom i pokuša isposlovati dokaze za vezu između paravojnih formacija i SDB, po pitanju odlaska u BiH na ratište. Do nedavno je bilo nepoznato da je uz Dragana Slavkovića, u BiH angažirana i jedna osoba iz Gornjega Milanovca, koja je bila „petostruki prvak Evrope u streljaštvu“, a koja je koristeći se snajperom dobrovoljno izvršavala zadatke u Zvorniku i Sarajevu. Svjedočenje Dragana Slavkovića poklapa se sa svjedočenjem Vojina Vučkovića Žuće, pred sudom u Bijeljini koje je dao u toku rata, gdje Vučković tvrdi kako je po nalogu pukovnika Jankovića iz Vojne bezbjednosti, angažiran i u Zvorniku i na Kosovu, sa jasno postavljenim zadacima. U obje ove izjave pominje se vojni magacin koji je bio smješten u Bubanj Potoku u Beogradu, a kojije namjenski korišten za naoružavanje srpskih paravojnih formacija u Podrinju. U svojim svjedočenjima u Den Hagu o naoružavanju na ovaj način i prebacivanju paravojnih formacija govorio je i Miroslav Deronjić. U optužnisi koju je podigao Tribunal u Hagu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, također se tvrdi da su paravojne formacije bile angažirane odlukom SDB-a.
U sasvim drugačijem ambijentu nastavak suđenja u Beogradu mogao bi promijeniti mnoga dosadašnja pravila. Od procesa koji je prvobitno bio shvaćen kao izvršavanje nametnute obaveze Tužilaštvo i Sud za ratne zločine u Beogradu, ulazi u fazu otvaranja novih sudskih procesa i podizanja novih tužbi. Prema pouzdanim informacijama, već tokom februara bi se trebala objelodaniti optužnica za zločine počinjene u gradu Zvorniku, zatim u naseljima Bijeli Potok, Sjenokos, Klisa, Đulići, Šetići i Kaludrani, gdje je u jednom danu zarobljeno i ubijeno 760 civila. Iako smo pokušali doći do informacije da li će ovo Tužilaštvo po službenoj dužnosti podići optužnicu ili proslijediti dokaze Zagrebu, odnosno Melburnu, za Dragana Vasiljkovića, zbog potpune pljačke i zločina počinjenih u naselju Divič, u tome nismo uspjeli. Jedino što je u ovom trenutku izvjesno jeste činjenica da su advokati optuženih pokrenuli čitavu mašineriju da dođu do dvije-tri osobe koje su okrivljeni spasili 1992. godine, vjerujući da bi njihova svjedočenja mogla napraviti ravnotežu ubijanju oko 3.500 Zvorničana.
Dio izjave okrivljenog Ivana Koraća, koji se tereti da je sudjelovao u ubijanju, mučenju i nabijanju na kolac civila u Zvorniku
RATOV'O SAM PROTIV MUSLIMANA I NATA
„Moj čukundeda je dobio barjak od Karađorđa i taj barjak je do 1948. godine bio u porodici, a 1948 godine pod, verovatno, političkim pritiskom, taj barjak je završio u Muzeju 25. maj, takod a je moj deda, pradeda, ustvari, po kome su meni dali ime, zadnji nosilac tog barjaka. Svi moji su bili vojnici, koji su se borili za Srbiju, za srpstvo, tako da kada je došao red na mene, ja sam rado otišao da odužim dug Državi i da nastavim tradiciju porodičnu. Svi moji su učlestvovali u borbama protiv raznih neprijatelja Srbije i srpstva. Počev od Turaka, pa Bugara, Austrijanaca, Nemaca, pa sada opet protiv Muslimana, Hrvata, Muslimana do NATA, i sa njima sam 1999. godine isto ratov'o.“
|
|
|
Kolumna
