|
|
| Moja iventura: Srebrenica |
Moja inventura: SREBRENICA
Piše Mehmed Pargan
Srebrenica! Opet! Četrdeset stepeni, znoj sa čela curi, suši se i opet novi probija dok idem vrelim ulicama grada u najtoplije doba dana da bi uporedio svoj život sa životima koji su u julu '95. ostajali na suncu u šumama Podrinja, bez kapljice vode i soli, prijatelja sestara, majki i očeva... Niz kičmu osjećam hladnoću, pa opet oganj. Hodam bez cilja miješajući gradsku vrelinu sa stidom i bespomoćnošću.
Neprimjetan sam, mali, beznačajan. Svakoga jula u proteklih dvanaest godina imao sam ovaj isti osjećaj. Prvoga jula, onoga kada se u Srebrenici desio pokolj, bio sam tek zbunjen. Sa nevjericom sam kao novinar pratio sve ono što se dešava. Čak sam pokušao, tražeći u našim redovima krivce, permanentno potvrđujući i dokazujući prioritetno odgovornost četnika, da ad hoc nešto poduzmem. Osjećao sam potrebu, pozvanost da reagiram, da kao slobodan, živ, misleći čovjek, Bosanac i Bošnjak, dam zrno duga. Prozivao sam tada od vrha Armije i Države: zašto smo bili u tim danima tako tromi, lijeni, neodgovorni, samoljubivi, sebični...
Odlazio sam na linije naše odbrane između Nezuka i Baljkovice, nedaleko od Sapne i gledao borce koji su sa istim stidom, ogorčenjem, očekivali naredbu da krenu u proboj, istovremeno vjerujući da je sudbina odredila Srebreničanima da nestanu sa lica zemlje. A strahujući da će umjesto kraja rata, koji se već osjećao, ta ista sudba uskoro zakucati i na vrata njihovih porodica.
Naravno bio sam nemoćan da bilo šta promijenim. Onda sam dočekivao žene i djecu, muškarce ranjenike i one jake i izdržljive koji su uspjeli preći 70 kilometara pješice, negdje nadomak Kladnja, Međeđe i Dubrava. Bilježio sam priče. Objavljivao ih. Vjerovao sam da je to moj dug. Jedini način da zločine objasnimo, pokažemo i prokažemo. Bog mi dao takvo određenje, da umjesto puške imam u rukama olovku, i drugačije nisam znao. Nisu se ni tada stvari pomjerale. Nekoliko feljtona u bosanskohercegovačkim i stranim listovima, desetine i stotine tekstova. Niz brošura, fotomonografija, knjiga, tekst za strip, knjiga „Srebrenica – dokumenti o genocidu“ - dva izdanja, dokumentarni film „Srebrenica – zemlja zločinaca“, koji je vidjelo nekoliko miliona ljudi na različitim jezicima... Započeti roman, knjiga dokumetaristike „Kako smo ih nabijali na kolac“, druga „Krv i pepeo Podrinja“, zbirka poezije „Na tragu svjetlosti“, drama „Prokletija avlija“... Nizao sam riječi, misli, žanrove...
Vjerovao sam da ću na ovaj način odužiti svoj dug. Da ću doprinijeti da bar jedan zločinac nađe svoje mjesto iza rešetaka. Odvajao sam sa prijateljem Šemsudinom Muminovićem, komandantom 206. viteške brigade koja je skoro pa jedina pokušala napraviti proboj i izvući nekoliko hiljada civila, po stotinjak teško zarađenih maraka, svih proteklih godina, da od podrinjskih Srba otkupim (privatno) dokumentaciju do koje je tek nakon nas dolazio Hag. Pokrenuo sam sa Nedimom Berberovićem, Hazimom Karićem i Ramizom Salkićem web sajt www.genocid.org koji je posjetilo više od dva miliona ljudi. Bježao sam od sebe, od prijatelja, od porodice da bih se bavio tom Srebrenicom, prkosnom od sna, krvavom i zamornom. Pitali su me često svi oni: -Zašto se baviš toliko Srebrenicom, nisi sam, neka i drugi daju toliko i bit će dosta!!! Nisam im znao odgovoriti. Srebrenica se u meni nije dešavala zato što sam ja to htio, ona je tu, cijelo vrijeme živi, smara, zahtijeva, moli, obavezuje, prijeti.
I sada, dok hodam ovim gradom (svi su gradovi u julu isti, vreli, ubitačni i nepoželjni) ne mogu a da sve još jednom ne analiziram. Čitam danas – obilježili u Danskoj godišnjicu Srebrenice. Bosanci otvorili manifestaciju mojim filmom. Niko mi nije javio. Nije pitao. Nije pozvao. Ne znam ni otkud im film. Kažu većina ih u sali plakalo nakon filma. Žao mi što nisam bio tu, jer imam još mnogo toga kazati, hiljade imena me pritiska, slike događaja i mnogo novih informacija nosim sa sobom, a do sada ih nisam još uspio kazati. A onda mi dođe drago – nisam zalud radio. Ipak ljude podsjeća, upozorava taj rad jednoga mrava. I pitam se: jesam li dao svoj dug onoliko koliko sam mogao! A onda to potisnem i shvatim da treba još, jer ljudima treba otvoriti oči, jer to u Srebrenici, u kojoj je ubijeno tri četvrtine muškaraca, nema ko. Oni koji mogu pisati uništeni su vremenom i događajima u tom gradu. Oni koji su u međuvremenu prispjeli nemaju dovoljno snage, bola i potrebe, onima izvan je SVEJEDNO!!! (Čast izuzecima). Znači, mora se još.
Sjedim nedavno sa prijateljima. Doktori društvenih nauka. Ugledni. Gledaju me sa sažaljenjem – to osjećam. Pitaju, da li će moj rad dovesti do deviktimizacije žrtava (u medernom žargonu pod tim podrazumijevaju otprilike to da se žrtva prestane osjećati žrtvom). Šta je cilj toga što činim i gdje je svrha nadljudskog, uz to volonterskog, napora. Pa mogao sam tu energiju utrošiti da bih bolje živio, da bih obezbijedio visoke naučne titule. Mogao bih mnogo toga... Bez riječi sam. Imam sva objašnjenja, ali zašto govoriti. Ako se riječ ili postupak ne objasne samima sobom, nije ih potrebno ni pojašnjavati – mislim. Kažu i taj rad mora biti valoriziran novcem jer energija se mora obnavljati. Tako se može nekoliko godina, a šta onda. Opet ćutim, ima u njihovom pragmatizmu zdrave logike, ali samo da nije u pitanju Srebrenica. Samo!!!
Prošloga mjeseca spremio sam bio ekipu da za dane Srebrenice napravimo knjigu. Za proteklih godina rijetko se dešavalo da juli bude obilježen knjigom o Srebrenici. Bošnjaci se nažalost i dalje zadovoljavaju dženazom i spuštanjem kostiju u zemlju, bez objašnjenja, bez vjere da će svoje žrtve osvetiti tako što će zločince zatvoriti, a istinu ponavljati. Bili smo spremni, pripremili smo desetine tekstova, fotografije, nove sugovornike, svjedočanstva, dokumente... A onda je sa druge strane žice, od ljudi koji su trebali u okviru organizacije obilježavanja 11. jula 2007. rečeno – nema para za knjigu. Dobro. Nema. I kraj. Propalo zbog novca kao i niz drugih projekata.
Porodica Pargan, čije korijene ne znam prije 1832. godine, iz Brodareva (nikada tamo nisam bio, a čuo sam da je lijepo mjestašce nedaleko od Plava, Gusinja i Sjenice) uspjela je pred srpskom vojskom zagašenoga ognjišta, potražiti spas u Užicu ili Krupnju. Tu su uspjeli zakopititi imanje tokom tridesetak godina da bi 1864. godine ponovno gasili ognjište i sa zavežljajem krenuli put Sakara, opet prelijepog naselja sa desne obale Drine - naravno opet ispred srpske vojske. Tada je još uvijek Zvornički sandžak kontrolirao ova područja sa desne strane Drine, tako da se tu činilo prilično sigurno. Međutim, i ovaj put je to samo trajalo nepunih četrdeset godina. Iz Sakara se, sa zavežljajima, moralo seliti. A kada se seliš osuđen si na novi početak. Četrdesetih godina prošlog stoljeća se činilo da će se stvari mijenjati, jer su Muslimani stali nekoliko puta u odbranu komšija Srba pred ustašama i Nijemcima, a onda su Srbi štitili Muslimane pred četnicima, ali sve do jednom. Tada smo opet selili. Djed i Otac bili u Kladnju kod porodice Čamdžić. Ali se vratili. Devedesetih opet pred srpskom vojskom: Švedska, Njemačka, Austrija, Švicarska, Holandija, Amerika... Obilježili smo ove zemlje svojim mezarovima. Nena Čima nikada nije vidjela Sloveniju, a u njoj ostavila kosti. Danas, nešto se vratilo da umre u Zvorniku, drugi ne planiraju, ali sanjaju povratak! Ja u Tuzli. Rodilo mi se i dijete. Ima prijatelje. Ovdje pripada.
Eh, tako je to! Objasnim ovako sebi svakoga dana zašto Srebrenica. Zašto se ona ne može mjeriti ni sa čim, niti izražavati novcem, riječima, ljudima... Dajem ja svoj dug, mali ali ipak dug. I ne pitam druge daju li oni, zašto ne daju a mogli bi. Moj prijatelj, rahmetli Mehmed Đihić, najplodniji i najveći zvornički slikar, ostavio je iza sebe stotine slika Srebrenice, lica sa bolom i jaukom. Knjigu je napisanu ostavio. (Pejzaži su mu se tražili i prodavali k'o halva, a on umro u bijedi i samoći sa slikama Srebrenice). Ostavio je zavjet da svi koji možemo trebamo dati sve od sebe, jer Srebrenica, to nije toponim, to nije samo zločin, to je priča o nama, o čovječanstvu, o svemu stvorenom.
Jedanaesti juli je dobra prilika da napravimo svako svoju inventuru, da kažemo gdje smo i šta smo, da se opravdamo sebi. Da se zapitamo: Šta znamo djeci i strancima ispričati o Srebrenici. Da nam se ne ponovi Brodarevo, Krupanj, Sakar, Tuzla, Njemačka... Srebrenica!!!
Zato sve ovo. I moja inventura.
|
|
|
Kolumna
