|
|
| Ispovjest dječaka koji su preživjeli etničko čišćenje u Vlasenici |
ISPOVIJEST DJEČAKA KOJI SU PREŽIVJELI ETNIČKO ČIŠĆENJE U VLASENICI
Godine zaboravljenih i nekažnjenih zločina
-Pred mojim očima su ubili Omera Džamdžića i njegovu ženu Galibu, Almasu Dautović, Hasana i Zumru Salaharević, Seniju Osmanović, kojoj je bilo više od 90 godina. Kada su Seniji upali u kuću, galamila je što ulaze obuveni i što je uznemiravaju. Almasa Dautović je bila ranjena u glavu i davala znake života. Koroman je hicima iz puške dokrajčio pred mojim očima – ispovijedio se, prvi put, tada trinaestogodišnjak, Damir Kičić
Piše: Hazim Karić
Amir Topčić, Nedim Salaharević i Damir Kičić 14. septembra 1992. godine bili su najstariji muškarci deportovani kroz vlasenički kazamat „Sušica“ na tadašnju slobodnu kladanjsku teritoriju. Amiru je bilo dvanaest, a Damiru i Nedimu po trinaest godina. Prošli su kroz minska polja na liniji razgraničenja i sa zebnjom se sjećaju najstrašnijih doživljaja iz djetinjstva. Danas, kao odrasli ljudi, ogorčeni su jer se počinitelji najmonstruoznijih zločina i dalje šetaju slobodni. Neke sreću kada, urijetko, odu u Vlasenicu, druge viđaju u institucijama i uniformama. Kažu kako je nedavno hapšenje Dragana Bastaha - zvanog Car, Gorana Viškovića, poznatijeg kao Vjetar i Veljka Bašića mali pomak, poslije petnaest godina, u rasvjetljavanju najstrašnijih ratnih zločina počinjenih u Vlasenici 1992. godine. U ekskluzivnoj ispovijesti o ovim dešavanjima ispričali su svoje doživljaje i potresna sjećanja.
Oteti otac
 - Otac me je za ruku poveo sa sobom u stanicu policije da se prijavi i provjeri zašto ga danima traže razne patrole. Otišao je sa Sretom Lakićem i Zoranom Obrenovićem. Ostao sam ispred stanice policije da ga sačekam. Nije se vraćao dugo i počeo sam plakati. Izašao je Sreto Lakić, opalio mi šamar, opsovao i otjerao me kući. Oca nisam poslije toga vidio niti znam za njegovu sudbinu – ispričao je Damir Kičić sjećajući se tog strašnog 28. augusta 1992. godine, kada je ostao bez oca. Damirov brat Galib, kome je tada bilo sedamnaest godina, ostao je u logoru Sušica i ne zna mu se za sudbinu.
- Oko tri sata ujutro 13. septembra Ignjat Kraljević, Miodrag/Mićo Koroman i još trojica sakupili su Bošnjake koji su još ostali u svojim kućama. Razvaljivali su vrata i pobili sve koji nisu otvorili. Oni koji su otvorili vrata svojih kuća, sakupljeni su i odvedeni u logor Sušica. Mićo je ušao kroz razbijeni prozor na ulaznim vratima naše kuće. Izveo je moju majku, brata, mene i žene koje su se s nama skrivale. Poveli su me sa sobom da idemo od kuće do kuće. Pred mojim očima su ubili Omera Džamdžića i njegovu ženu Galibu, Almasu Dautović, Hasana i Zumru Salaharević, Seniju Osmanović, kojoj je bilo više od 90 godina. Kada su Seniji upali u kuću, galamila je što ulaze obuveni i što je uznemiravaju. Almasa Dautović je bila ranjena u glavu i davala znake života. Koroman je hicima iz puške dokrajčio pred mojim očima – ispovijedio se tadašnji trinaestogodišnjak Damir Kičić. Vidio je kada je Koroman odveo njegovog daidžu Muju Karića, te Muju Patkovića i Almira Dautovića. Traume zbog ovih, očima dječaka viđenih zločina, ostavile su traga na ovog mladića. Još veću traumu njemu i njegovoj porodici izaziva istina da njegov otac i brat nikada nisu pronađeni, niti se zna gdje su ubijeni.
Škorpion na dječačkom potiljku
Prvi put je javno progovorio u ovoj ispovijesti.
Kada je došao na slobodne teritorije, te 1992. godine, dao je nekome izjavu. Od tada ga niko nije pozvao da svjedoči. Još više je ogorčen što se poslije petnaest godina sporo razotkrivaju zločini, kažnjavaju zločinci i ekshumiraju masovne grobnice u kojima je stotine još neotkrivenih žrtava.
- Dragan Bastah mi je nišanio škorpionom u potiljak kada me jednog dana zatekao kako igram košarke u dvorištu. Primijetio me, zaustavio se svojim vozilom, istrčao i pitao koga ima u kući. Stajao sam ukopan pred njim kada mi je naredio da se okrenem prema lipi u našem dvorištu. Osjetio sam cijev pištolja na potiljku i čuo kada je škljocnulo. - Imaš danas sreće – rekao je i ostavio me na miru – ispovijeda se Nedim Salaharević. Njegovom bratu Edinu, jugoslovenskom košarkaškom juniorskom reprezentativcu, tada devetnaestogodišnjaku, Bastah je zaprijetio da nikada neće izaći iz Vlasenice živ. I nije. Ostao je u logoru Sušica zajedno sa ocem Muhamedom. Za njihovu sudbinu ne znaju ništa.
- Gledao sam kroz prozor u kupatilu kako u susjednoj kući Bastah siluje šesnaestogodišnju djevojčicu. Silovao ju je na balkonu. Dovodili su djevojčice od dvanaest godina. Orgijanja su trajala noćima i danima. Kada su me poveli iz logora u deportaciju, on me je otimao iz majčinog zagrljaja uz prijetnju da će me ostaviti: - Za tri godine će on postati Alijin vojnik, govorio je. Nakon ubjeđivanja moje majke koja je, plačući, govorila kako me neće ostaviti, i da se jedan Arkanovac tada nije usprotivio Bastahu, ko zna šta bi sa mnom bilo – govori Nedim Salaharević. Ni njega nikada niko nije zvao da svjedoči o onome što je vidio i proživio. Istražne radnje teku sporo, a ratni zločinci su sve više sigurni da nikada neće odgovarati za ono što su počinili.
Svjedoci ubistava
Amir Topčić je pozvan da svjedoči o dešavanjima koja je vidio očima dvanaestogodišnjaka u Vlasenici 1992. godine. Tužiteljica mu je, u pozivu, naložila da dovede i svoju majku Aišu, koja je ostala u logoru Sušica, jer nije željela ostaviti muža Abdurahmana i sina Seida. Amirovog brata Sulju su odveli Elvis Đurić i Dragan Bastah - Car nekoliko dana prije potpunog etničkog čišćenja Bošnjaka iz Vlasenice, kada su sakupljali muškarce iz ulice jer je na ratištu poginuo njihov saborac, izvjesni Kalimero.
- Goran Višković je odveo Ahmu Klempića u junu dok je popravljao trafostanicu. Njegovi posmrtni ostaci su nađeni 2003. godine u masovnoj grobnici koja je ekshumirana u Vlasenici. Sa dvije sestre sam deportovan u Kladanj i za roditelje i braću ne znam ništa. Sporo se sve ovo dešava. Ratne zločince često viđam. Drugi su pobjegli iz Vlasenice i ko će odgovarati ako se radi nakaradno – kaže Amir Topčić. Na poziv da svjedoči, izrevoltiran, nije se odazvao. Iz Tužilaštva BiH mu je upućeno izvinjenje zbog načinjenih grešaka, ali je obeshrabren površnim istragama i detaljima koji vode istrage u pogrešnom smjeru.
Odlučili su javno progovoriti
Takva praksa je i doprinijela sadašnjoj situaciji da je za zločine u Vlasenici odgovarao u Haškom tribunalu jedino Dragan Nikolić – Jenki, a samo posredno Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik. Na sudu bi se uskoro trebali pojaviti nedavno uhapšeni Dragan Bastah - Car, Goran Višković - Vjetar i Veljko Bašić. O ostalima se skoro i ne govori, a kamoli nagovještava njihovo skoro procesuiranje.
Za to vrijeme Amir Topčić, Nedim Salaharević, Damir Kičić i hiljade vlaseničkih Bošnjaka očekuju istinu o svojim najbližim, rođacima, prijateljima i poznanicima, čiji posmrtni ostaci nisu još ni pronađeni. Zato su odlučili o tome javno govoriti da potaknu one neodlučne da iznesu svoja iskustva i posvjedoče o strašnim zločinima.
Vlasenički Bošnjaci su, svojevremeno, pokrenuli inicijativu za izdvajanje ove općine iz Republike Srpske. Jedan od ključnih razloga su desetine nesankcioniranih zločinaca koji i dalje drže ključne funkcije, a nadležne institucije ne čine skoro ništa da se oni uklone iz javnog života i sa slobode. Problem je što je ova općina od rata tamni vilajet i povratak u Vlasenicu, od svih podrinjskih općina, traje najsporije, upravo zbog počinjenih zločina i nekažnjenih zločinaca koji čine sve se povratak Bošnjaka uspori i onemogući. Kada nema Bošnjaka u Vlasenici se ništa ne može promijeniti nabolje.
Majčina patnja
- Ne mogu više podnijeti da moja majka svakoga dana, sve više pati, jer ne zna ništa za oca i brata, a nemoćan sam da bilo šta uradim da zločinci odgovaraju. Kada se tome još doda kako svi u Vlasenici znaju ko je šta uradio, da viđaju ljude na funkcijama i na ulici i ništa im ne možeš, teško je opisati koliko sam ogorčen – kaže Nedim Salaharević.
Hiljade ubijenih
Prema svjedočenjima preživjelih Bošnjaka, od aprila do septembra 1992. godine, u sistematskoj torturi paravojnih jedinica podržanih pješadijom i artiljerijom JNA, ubijeno je 3.000 žena, djece i staraca. Na 117 lokacija nađeni su posmrtni ostaci žrtava, od čega je 620, do sada, identifikovanih osoba. U genocidu, etničkom čišćenju, uz sistematska silovanja djevojčica i žena iseljeno je 90 posto muslimana. Minirana je stogodišnja džamija u gradu i porušene sve džamije u selima Zaklopača, Drum, Piskavice, Pijuci, Durići, Džamdžići, Cerska, i mnogim drugima, odakle su protjerani Bošnjaci.
Prioriteti
- Razumijem da je Srebrenica prioritet zbog dokazanog genocida nad hiljadama Bošnjaka, ali ne mogu shvatiti da ostali počinjeni zločini svakim danom padaju u zaborav. U Vlasenici je ubijeno i nestalo više od 3.000 ljudi, a do sada, petnaest godina poslije, identifikovano je tek nekoliko stotina žrtava. To je neprihvatljivo i neshvatljivo, a površnost u radu Tužilaštva BiH se nedavno pokazala i na mom primjeru – kaže Amir Topčić, koji još ne zna gdje se nalaze posmrtni ostaci njegovog oca i dvojice braće.
Svjedoci
- Zbog svega što su proživjeli, i svjesni činjenice da se ratni zločinci ne kažnjavaju, mnogi svjedoci ne žele. Ne žele uprijeti prstom i imenovati zločince. Ne smiju se odlučiti na takav postupak jer se dželati nalaze na slobodi. Ko će zaštiti svjedoke, ako sreću zločince na ulici. Ja sam na ulici u Tuzli sreo, nekoliko godina poslije rata, čovjeka koji je bio u jedinici koja je počinila najstrašnije zločine. Kada sam ga pitao šta je sa grupom Bošnjaka koje su odveli njegovi saborci, a među njima je i on bio, rekao je kako su pobijeni na Debelom Brdu. Poslije toga ništa – sa neskrivenim ogorčenjem govori Damir Kičić.
Osumnjičeni
Vlasenički Bošnjaci su markirali neka imena osumnjičenih za počinjene ratne zločine koje su vidjeli da učestvuju u silovanjima, ubijanjima, etničkom čišćenju i organizaciji počinjenih ratnih zločina. Uglavnom su to njihove komšije, poznanici, školski drugovi, a neki su odrasli u zajedničkom druženju sa Bošnjacima: Dragan Nikolić - Jenki, Dragan Bastah - Car, Goran Višković - Vjetar, Ignjat Kraljević, Miloš Šargić, Mišo Ćetković, Ljuban Stanišić, Goran Ninić - Nino, Zoran Obrenović, Ognjen Ostojić, Svetozar Andrić, Mišo Pelemiš, Milan Ristanović, Dragan Ignjatović, Ljubislav Petrović, Simo Stupar, Aleksandar Đurić - Aco, Elvis Đurić, Goran Tešić, Veljko Bašić, Goran Gorić, Slađan Pajić, Momo Todorović, Rade Vitorević, Todor Bošković, Saša Došić, Veselin Došić, Mišo Gojgolović, izvjesni Majstorović, vozač u „Poletu“, Zoran Pajić, Zoran Jovanović, Pero Đurić, Ljubomir Burlica zvani Ljubiša, Vera (Miloš) Matić, Rajko Dukić, Vlado Stupar, Zoran Tešić, Dragan Bjelanović, Rade Bjelanović, Milenko Golić, Miloš Matić, Mišo Todorović, Vojka Celiković, Dušan Dosić, Milan Drakulić, Mane Đurić, Goran Garić, izvjesni „Zenga“, Boban Kovačević, Goran Kovačević, Dragiša Milaković, Miljan Miljanić, Čedo Pajić, Goran Pajić, Nebojša Pajić, zvani Bajaga, Milan Samardžić, Pero Surić, Todor Todorović, Čedo Vrzina, Mićo Vuković i drugi.
Srbin veći od Srba
Vlaseničani poznaju Elvisa Đurića koji je protjerao svoju majku Bošnjakinju i ubio svog daidžu da dokaže kako je veliki, lojalni Srbin. Na poziciji šefa krim-policije u Vlasenici bio je do 2003. godine i tada mu se gubi svaki trag. Njegov brat Aleksandar i danas živi u Vlasenici. Bili su u „vodu smrti“ čiji su pripadnici izvršili najstrašnije zločine i etničko čišćenje. Niko nije odgovarao zbog toga.
Hazim Karić
|
|
|
Kolumna
