|
|
| Manipulacija istinom uz priče o svijetloj budućnosti |
HAŠKA ARHIVA PROTIV RADMANOVIĆEVE POLITIKE
Manipulacija istinom uz priče o svijetloj budućnosti
Piše: Hazim Karić
 Uporna nastojanja da se obimna sudska arhiva iz Haga ni po koju cijenu ne deponuje u Bosni i Hercegovini, na kojima insistira član Predsjedništva BiH, Nebojša Radmanović, postaju simptomatična. Njegova obrazloženja su sasvim jasna – ta obimna dokumentarna građa trebala bi prije propasti nego da dođe u našu zemlju. Njegovi argumanti su kako bi svjedočenja i dokumenti koje posjeduje Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju mogli biti predmet manipulacija i međusobnih optuživanja. Radmanović otvoreno izjavljuje kako se takvi dokumenti trebaju skrivati od javnosti, a posebno rovite političke stvarnosti u našoj zemlji. Jasne su poruke iz njegovog protivljenja: prošlost treba zaboraviti i napose zanemariti i ići „svijetla obraza“ naprijed.
Zaboraviti prošlost?
Ono što je vrlo bitno, a što se uporno prešućuje, leži u činjenici kako je haška arhiva neiscrpan izvor informacija neophodnih za dokazivanje istine o ratnim zlodjelima pojedinaca i institucija koje su osmišljale i provodile stravična kršenja ljudskih prava, sve do genocida. Jasno je Radmanoviću da se u toj građi najviše kriju imena pojedinaca iz srpskog naroda koji su činili ratne zločine, a o kojima su u dugotrajnim haškim postupcima govorili nadugo i naširoko brojni svjedoci zločina. Da bi se prošlost zaboravila i zanemarile žrtve, moraju se sakriti počinitelji. Ako se nastavi o njima pričati, nema svijetle budućnosti, Radmanovićeva je logika.
Međutim, bez istine o stradanjima i žrtvama, o zločincima, inicijatorima i kreatorima masovnih zločina, teško da će u skorije vrijeme biti pomirenja. Svijetla budućnost sigurno se neće moći izgraditi bez rašćišćavanja sa prošlošću, i to onom skorijom i najbolnijom u Bosni i Hercegovini. U Radmanovićevim nastojanjima leži odgovor na brojna neriješena pitanja. Ako se ne raspolaže sa najobimnijom građom o počiniteljima ratnih zločina, njihovo procesuiranje je otežano ili nemoguće. Ukoliko se prepusti ova građa međunarodnim organizacijama i institucijama, procedure da se koristi u slučaju potrebe, svest će se na „nemoguću misiju“ u formi parafa i paragrafa. Ukoliko se ova arhiva zanemari, postoji mogućnost da se dokumentaciona građa izgubi, jer o njoj niko ne brine. Brojni dokumenti, kao dokazi o planiranju i izvršenju ratnih zločina još se jedino nalaze u haškoj arhivi. Da su međunarodna zajednica, pa i sud u Hagu, imali interesa ili vremena da se intenzivno bave analizom i adekvatnom reakcijom na informacije iz ove građe, do sada bi se višestruko povećao broj onih koji u pravosudnim institucijama odgovaraju za hiljade ubistava i stotine počinjenih zločina.
Desetine hiljada odgovornih
Predsjednica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, Nataša Kandić priprema projekt u kome će, na osnovu dokumentacione građe iz pravosudnih institucija u zemljama bivše Jugoslavije, ali i na osnovu dostupne haške dokumentarne građe, imenom i prezimenom uprijeti u počinioce koji su koristili ratni haos da kolju, ubijaju, siluju, uništavaju i pljačkaju. Projekat neće zaobići ni naredbodavce i kreatore ratnih zločina, ali i one koji su znali za brojne zločine, a koji su mogli a nisu ništa poduzeli da se njihva zlodjela kazne. Svi oni će se morati izvesti pred lice pravde. Prema Kandićkinim procjenama, da je ova građa dostupna javnosti, do sada bi se mogli pokrenuti procesi protiv 35.000 hiljada odgovornih za ratne zločine! Ipak, ona smatra kako haška arhiva ne bi trebala završiti pod kontrolom nijedne države na prostoru bivše Jugoslavije, već u nadležnosti nevladinog sektora.
Vodimo li se logikom Nebojše Radmanovića, kako se haškom arhivom može manipulisati i „tužakati“, jasna je i njegova poruka, a na osnovu fakata iz nedavnog rata o broju žrtava i odgovornih za njihovo pogubljenje, o skrivanju istine o nestalima i odgovornosti onih kojima je ta istina poznata. Na popisu imena koja su pomenuta u haškim procesima najviše je onih iz reda srpskog naroda, pa je Radmanovićeva misija, u tom kontekstu, dobro smišljena, a na putu prosperitetne i svijetle budućnosti bez osvrtanja na mračnu prošlost iz koje se ne može ništa dobroga izvući.
Arhiva u Srbiji
Ukoliko se udovolji njegovim upornim insistiranjima da se ova građa ukloni što dalje od Bosne i Hercegovine, mogu se naslutiti i posljedice. Jednostavno će brojni zločini biti zapostavljeni, a njihovi počinitelji će i dalje mirno i spokojno uživati u budućnosti.
Druga opcija bi bila još bolnija – da haška arhiva završi u Srbiji, o čemu se u posljednje vrijeme nagađa. Iz te iste Srbije, jedva su oteti brojni dokazi o umiješanosti najviših i najodgovornijih zvaničnika vlasti predvođenih Slobodanom Miloševićem u ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu... gdje su počinjena brojna zlodjela.
Kako očekivati da se iz srbijanske kuhinje počne tražiti istina koju su tako brižno svi režimi čuvali od javnosti i uvijali u celofan, pod plaštom prosperiteta i svijetle budućnosti nakon klanja i ubijanja, što je očiti Radmanovićev cilj.
|
|
|
Kolumna
