|
|
| Za koga vrijede ljudska prava |
Za koga vrijede ljudska prava
Piše: Adnan Bajrić, student III godine Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu
Odvođeno i poklano, silovano i mučeno, sprženo i istrijebljeno...
Ove riječi, nakon genocida nad Bošnjacima, odzvanjaju svijetom za sve one koji imaju i trunku čovječnosti u sebi.
Naše “komšije” četnici i ustaše nisu ništa izostavljali pa su silovali svjesno i s ciljem ponižavanja, uništenja dostojanstva, ponosa, i “sijanja smrti” prije smrti.
Godine, mentalno stanje, spol… nije bio bitan pa su silovani i žene i muškarci, umno poremećene osobe, pokretni i nepokretni, žene preko 70 godina. Silovano je i ono što ljudski um ne može zamisliti, djevojčice mlađe od 10 godina.
Nažalost, i vojnici su činili takve gnusne radnje. Tako je holandski vojnik u šatoru “plavih šljemova” u julu 1995. u Srebrenici silovao majku koja je došla tražiti hranu za svoju izgladnjelu bebu. Umjesto kazne za zločin, holandska vlada je ovog vojnika odlikovala za svjesno ispoljavanje muškosti.
Poređenje radi, američki vojnik Daniel Smit osuđen je na 40 godina zatvora zbog zločina silovanja Filipinke u novembru 2005. Američkom vojniku nije pomogla ni tvrdnja Filipinke da je dobrovoljno pristala na odnos. Presuda je okvalificirana kao “zaštita žene od zvjerstva osobe koja ne može kontrolisati svoje nagone”.
Isto tako, Liroj Le Galaj (Le-eroy Le Gallais), 46-godišnji britanac s otoka Gvernsi, osuđen je na tri godine zatvora zbog toga što je u dvije godine dva puta silovao konja.
Ovi primjeri dovoljno govore kako i za koga vrijede ljudska prava “kršćanske Evrope” i propalog svijeta.
O Bože, koliko je naših sestara i majki ostalo bez časti i dostojanstva!? Da li će ikada biti poznat konačan broj silovanih Bošnjakinja u vrijeme agresije i genocida u Bosni i Hercegovini? Da li će sve one ikada moći progovoriti o svojoj “smrti”?
Kada su u pitanje žrtve, kod nekih su sjećanja osakaćena i u potpunosti nestala ne s voljom nego s bolom, tugom i nemoći.
Nažalost, neke su se zbog ponosa i dostojanstva zarekle da njihova, gorka i ljudskom umu nezamisliva, priča ostane neispričana. Krijući se od života i želeći smrt, bježeći joj, prizivajući je ta priča ostaje u njima, u njihovim njedrima i na žalost neispričana s njima odlazi u mezar.
Onog momenta kada je priča pohranjena na magribu njenog mozga i kada je ona, bježeći, hrlila mašriku svog mozga zavjetovala se da nikad neće prizvati i vratiti se magribu te prisjetiti se onog bola, nemoći i nečujnih vapaja za trunku čovječnosti, humanosti i pomoći.
S osjećajem tuge i iskrenog bola, zaradi istine i podizanja svijesti zaboravnom Bošnjaku, bilo bi dobro da naše silovane majke i sestre, silovane Bošnjakinje, smognu snage i progovore o proživljenim stvarima i da se s koljena na koljeno prenose njihove muke i patnje.
|
|
|
Kolumna
